Šarka šljive

Plum plox virus (PPV)

 

Šarka je najpoznatija i najopasnija virusna bolest šljive koja izaziva ogromne ekonomske štete pa se postavlja pitanje i samog opstanka šljivarske proizvodnje obzirom da je ista ograničena jer nisu stvorene potpuno otporne, visokorodne i komercijalno prihvatljive sorte šljive kvalitetnih plodova. Ovisno o sorti može smanjiti prinos do 30% i izazvati otpadanje plodova do 40% mjesec dana prije berbe.

Ova bolest napada oko 24 vrste iz roda Prunus. Pored šljive, domaćini ovog virusa su marelica, breskva, nektarina, džanarika, japanska šljiva te crni trn. Od nedavno, prisutnost virusa zabilježena je i na trešnji ,višnji te bademu. Napada i brojne korovske biljke. Od sorata, najsklonija zarazi PPV-om je Bistrica, sorta izrazito dobre kvalitete plodova koja je sve manje zastupljena u našim voćnjacima upravo zbog velike osjetljivosti na šarku.

Šarka izaziva smanjenje klorofila u listovima, lošu kvalitetu plodova i smanjenu rodnost. Cijela voćka na kraju propada. Protiv PPV-a (Plum Plox Virus) još uvijek ne postoje učinkoviti kemijski preparati za njezino suzbijanje.

Bolest je prvi puta otkrivena u Bugarskoj negdje za vrijeme Prvog svjetskog rata, između 1915. i 1918. godine. Prvi rad u kojem se ova bolest opisuje kao virusna i pod nazivom „šarka šljive“ objavljen je 1932. godine također u Bugarskoj. Već sljedeće godine, 1933., također u Bugarskoj, šarka se pojavila na marelici. 1936. godine evidentirana je u Srbiji. Trideset godina kasnije otkrivena je na breskvi i marelici u Mađarskoj. Do sredine 80-ih godina, šarka se proširila na veći dio Europe, sve do Egipta, Sirije, Cipra, Indije, SAD-a, Kanade, Čilea, Argentine tj. svugdje gdje se uzgajaju koštičave voćke.

U Hrvatsku, šarka je unesena  u okolici Nove Gradiške 1949. godine zaraženim sadnicama šljive. Već 1957. uočena je na području Pakraca, Okučana i Starog Petrovog Sela. Unatoč poduzetim mjerama krčenja oboljelih stabala, virus šarke se proširio do 1969. do Požege i Zagreba. Prema posljednjoj inventarizaciji provedenoj 2004. Godine, dokazana je raširenost PPV-a u svim hrvatskim područjima gdje se šljiva uzgaja. Zbog štete koje izaziva, šarka šljive se nalazi na A2 karantenskoj listi štetočinja bilja.

 

Bolest napada

Lišće i plodove.

 

Uzročnik bolesti

Plum plox virus.

 

Simptomi

Simptomi bolesti mogu biti više ili manje izraženi na šljivi, ovisno o osjetljivosti vrste i sorte biljke domaćina, o tipu virusa šarke, o klimatološkim uvjetima te o starosti i njezi voćnjaka. Klimatološki različite sezone očituju se drugačijim intenzitetom simptoma. Zaražena stabla na prvi pogled izgledaju zdrava te se početkom vegetacije sasvim normalno razvijaju. Bolest se može pojaviti na lišću, cvjetovima, sjemenkama, plodovima i granama.

Tijekom lipnja na lišću se javljaju simptomi u obliku mozaičnog šarenila na lisnoj površini, s naizmjenično svijetlozelenim ili žućkastim klorotičnim pjegama i zelenim dijelovima lista (ime!). Pjege su nepravilnog poluprstenastog i prstenastog oblika sa središnjim zelenim dijelom (kod Bistrice). Slični simptomi se javljaju i kod sorata krupnijeg lišća kao što su Stanley, Wahington, Imperial, dok kod drugih sorata pak cijeli list požuti. Za vrijeme vrućina tijekom ljetnog perioda, opisani simptomi na lišću nisu jako izraženi. Kod bresaka nervatura lista posvijetli, listovi se kovrčaju i postanu asimetrični.

Na plodovima, simptomi se javljaju na površini ili kožici u obliku svijetloljubičaste nepravilne pjege koja se posebno vidi ako se brisanjem ploda ukloni mašak. Na tamnijim pak plodovima, pjege su svjetlije i gube se u punoj zrelosti. Kako plod zrije, pjege se udubljuju te se oblikuju nepravilna brazdolika udubljenja. Zatim se bolest širi preko mezokarpa sve do koštice ploda. Zaraženo meso postaje žilavo, sluzasto-smolaste konzistencije i crvenosmeđe boje. Takvi plodovi su neukusni, bljutavi i gorki zbog smanjenja postotka šećera za 0,14 do 2,11% uz istovremeno povećanje ukupnih kiselina. Ove promjene uzrokuju smanjenje sortne veličine i težine plodova (težina može biti smanjena 21,8 do 34%), promjenu oblika, njihovu neuglednost, neprivlačnost i neukusnost.

Zaraženi plodovi na kraju masovno otpadaju sa stabla 30-ak dana prije berbe, a nisu pogodni ni za preradu u razne proizvode od šljive (npr. pekmez, rakiju).

Kod nekih vrsta, primjerice marelice, simptomi prstenaste pjegavosti uzrokovane šarkom uočljivi su na koštici, ali ne i na pokožici. Dok kod osjetljivijih sorata moguće je i deformiranje grana s pucanjem kore.

Kod bresaka, zaraženost šarkom šljive može se uočiti već tijekom cvatnje. Cvjetovi su bezbojni, a krunični listići prekriveni prugama.

Neka istraživanja su pokazala da virus šarke šljive dovodi i do promjena fizioloških i morfoloških osobina polena te umanjuje njegovu klijavost.

 

Biologija bolesti

Virus šarke šljive održava se na prirodnim domaćinima iz roda Prunus. Širi se na dva načina: zaraženim sadnim materijalom i lisnim ušima.

Najznačajniju ulogu u brzom širenju PPV-a u razne dijelove svijeta odigrao je zaraženi sadni materijal. Posebnu ulogu u tome imali su zaraženi izdanci koji se u velikom broju (do 100) formiraju iz korijena stabla šljive. Iz tog razloga, danas se u suvremenoj voćarskoj proizvodnji posebna pažnja posvećuje proizvodnji bezvirusnog sadnog materijala.

Stupanj prenošenja virusa u najvećoj mjeri ovisi o brojnosti populacije uši, prostorne udaljenosti izvora infekcije od zdravog nasada te o određenom soju virusa.

Prenošenje pomoću lisnih ušiju odvija se na manje udaljenosti u promjeru od najčešće 100 do 200 m od mjesta izvora infekcije sokom zaraženih biljaka. Najopasnijim letom ušiju smatraju se proljetni i jesenski let. Ako se uši hrane pa samo i 5 minuta na zaraženom lišću, one su sposobne da odmah dalje vrše zarazu zdravih biljaka. Utvrđeno je da cijeli nasad šljive ili marelice uši mogu zaraziti za desetak godina, dok soj M uši prenose još brže, ali kroz breskvik, kojeg mogu cijelog zaraziti u četiri do pet godina u slučaju da u njegovoj blizini postoji makar i jedno zaraženo stablo.

 

Zaštita od šarke šljive

Virus šarke šljive široko je rasprostranjen virus koji se i dalje širi. Tome doprinose mnoge stvari kao npr. stari, zapušteni i zaraženi voćnjaci, pojedinačna stabla koja su izvor infekcija i sl.

Kako za ovu virusnu bolest ne postoje kemijski preparati da bi je suzbili, jednom zaraženu voćku ne možemo više izliječiti. Iz tog razloga šarka se mora držati pod kontrolom istovremenom primjenom više preventivnih mjera.

Osnovna preventivna mjera je proizvodnja i korištenje bezvirusnog sadnog materijala kojim će se zasnovati novi nasada. Ako se koristi virusno ispitan materijal, on ne smije sadržavati virus šarke.

Također je potrebno preventivno osigurati prostornu izolaciju od minimalno 1.000 m udaljenosti od potencijalnog izvora zaraze za nasade i do 2.000 m za rasadnike.

 Sljedeća preventivna mjera je odabrati odgovarajuću lokaciju s povoljnim agroekološkim uvjetima za uzgoj koštičavih voćaka.

Na odabranoj površini potrebno je uništiti sva zaražena stabla šljiva, marelica, bresaka i drugih biljaka koje su biljke domaćini ovom virusu.

Obavezno se preporučuje sadnja i uzgoj otpornih (Jojo, Top2000, Topstar plus) i tolerantnih (Stanley, Čačanska rana, Čačanska najbolja, Čačanska ljepotica i Valjevka su uglavnom bez simptoma, Boranka, Krina, Timočanka, Elena, Herman, Hanita, President, Julija, Tophit, Topfir, Topfive, Topking ) sorata na šarku, posebno kod nas gdje šarke ima skoro posvuda. Jojo, Top2000, Topstar plus, Tophit, Topfit, Topfive i Topking nažalost još nisu našle mjesta u našim proizvodnim nasadima jer su još uvijek nepoznate.  Ovisno o soju virusa šarke u određenom području, kod marelice se preporučuje uzgoj rezistentnih ili otpornih sorata kao što su Stella, Starck early orange, Henderson, Vikot. Kod bresaka pak je slučaj da su sve komercijalno uzgajane sorte manje ili više osjetljive na šarku šljive. Od podloga, na šarku je vrlo osjetljiva džanarika.

Obavezna je i zdravstvena kontrola nasada te krčenje i uništavanje zaraženih stabala u mladim nasadima u prve 4 do 5 godina, a posebno u područjima s niskim postotkom zaraze kako bi se što prije stvorila područja bez šarke.

Uništavanje biljnih ušiju koje na neperzistentan način prenose virus šarke također je jedna od preventivnih mjera u sprečavanju širenja virusa.

Kao dobra mjera pokazao se uzgoj onih vrsta voćaka koje nisu domaćini virusa šarke(jezgričave voćke, orah) u obliku zaštitnog pojasa oko nasada šljiva, bresaka ili marelica u svrhu zaštite od lisnih ušiju i spontanih infekcija.

Izdvojeni sadržaj