Pepelnica jabuke

Pepelnica jabuke

Pepelnica jabuke

Podosphaera leucotricha

 

Nakon krastavosti, ovo je najčešća bolest jabuka. Osim jabuke, štete nanosi i kruški, dunji i mušmuli. Pojavu bolesti pospješuju blage zime, suho i toplo vrijeme u proljeće, jača gnojidba, osjetljive sorte, moderan način uzgoja. Teže ju je suzbiti od krastavosti od koje ju razlikuje što se više javlja za toplijih, manje kišnih godina, te na više sunčanim, manje vlažnim i toplijim položajima što je uvjetovano drugačijim zahtjevima gljive u pogledu vlage zraka i padalina.

 

Bolest napada

Zeleni dijelovi voćke (pupovi, cvjetovi, lišće, mladice), rjeđe plodovi.

 

Uzročnik bolesti

Gljiva Podosphaera leucotricha.

 

Simptomi bolesti

Višegodišnja prisutnost pepelnice u voćnjaku vidi se po stablima tzv. „rijetke krošnje“ s mladim izbojima prekrivenim karakterističnom brašnastom, bijelopepeljastom prevlakom. Prevlaka se razvija na svim zelenim organima pa gljivica prekriva zelene dijelove biljke te oni slabije asimiliraju. Gljivica dodatno pogoršava razvoj listova i oduzimanjem hranivih tvari iz epidermalnih stanica biljke sa svojim sisaljkama (haustorije). Na listu se bolest pokaže odmah nakon listanja. Zaraženi listovi su uži, tvrdi, deformirani, uspravni  i kao lijevak uvijeni. Postepeno se suše i otpadaju, osim vršnog lišća koje poprimi metalnu boju i sasuši se, ali ostane na vrhu izboja. Stoga stablo ima karakterističan, velik broj golih ili polugolih izboja s nekoliko suhih ili polusuhih listova na vrhu dok je krošnja stabla rijetka. Mladi se izboji slabije razvijaju i kraćih su internodija. Cvjetovi koji su se razvili iz zaraženog cvjetnog pupa zelenkaste su boje, a lapovi su im pepeljasti. Latice cvjetova zaostanu u rastu, ostaju vrlo malene, nemaju normalnu ružičastu boju već zelenkasto-vodenastu, uske su i malene pa se u takvim cvjetovima prašnici i tučak jače ističu. Ti cvjetovi su sterilni pa više ne mogu razviti plod. Redovito su zaraženi svi cvjetovi jednog cvata koji su se razvili iz cvjetnog pupa. I zeleni ovogodišnji izboji mogu biti zaraženi pepelnicom. Oni se također na kraju najčešće osuše.

Sekundarne infekcije su infekcije plodova, a ostvaruju se kod zametanja plodova ili dok su još plodovi sitni. Primjer je sorta Jonathan koja je osjetljivija na napad pepelnice.  Na plodovima te sorte dolazi do mrežaste nekroze (poznatija kao “mrežavost plodova”) koja umanjuje kvalitetu plodova.

 

Biologija bolesti

Moguća su dva načina prezimljavanja gljive.

Prvi način je da prezimi micelij u spavajućem lisnom ili cvjetnom pupu, posebno vršnom. U slučaju da se temperature spuste ispod -20 °C, micelij može prezimiti, ali ne i pup pa se gljivica kao obligatni parazit neće moći dalje razvijati. Stoga je redovita pojava da je napad pepelnice jak nakon blagih zima. Pupovi prije nego što se zatvore, inficirani su gljivicom na način da gljiva raste preko lisne peteljke do pupa pa hife ulaze u pup dok isti još nije zatvoren. Hife ulaze između zametaka budućih listova i tu prezimljuju. U proljeće kada pup potjera, započinje i razvoj gljivice te zaraza. Ovaj način prezimljavanja je objasnio zašto se gljiva u jačoj mjeri javlja iza listanja jabuke te zašto su zahvaćeni svi listovi ili cvjetovi jednog izboja.

Drugi način je da prezimi kleistotecij (peritecij). U jesen se na kori zaraženih izboja ili na zaraženim listovima, razvijaju smeđecrna, kuglasta tijela tzv. kleistoteciji. Oni prezime na kori izboja i na otpalom lišću te u proljeće pucaju. U njima se nalaze askusi s 8 askospora koje se oslobađaju i vjetar ih prenosi na mlado lišće,  te tu kliju i vrše zarazu. Zaraza je u početku lokalna za razliku od zaraze u pupu, gdje su zahvaćeni svi listovi. Ona se postepeno širi. Bijelopepeljastu prevlaku čine micelij, konidiofore i konidije pepelnice. Na konidioforima se razvija obilje konidija i to osobito za sunčanih i toplih dana s dovoljno vlage u zraku. Te konidije dovode do sekundarnih infekcija, a šire se vjetrom. Za klijanje konidija nije potrebna voda na organu biljke već samo određena vlažnost zraka (80-90%). Stoga, pepelnica se razvija i za manje vlažnog vremena, po čemu se razlikuje od krastavosti koja traži kišovito vrijeme. Zaraza se konidijama širi tijekom čitave vegetacije s tim da zahvaćeni mogu biti samo mladi listovi koji se neprestano razvijaju na vrhu izboja. Krajem vegetacije prestaje širenje gljiva konidijama i dolazi do stvaranja kleistotecija i ulaženja u pup.

 

Uvjeti potrebni da se ostvari infekcija

Optimalne temperature za infekciju su od 10 do 20 °C. Vrijeme inkubacije je 6 do 7 dana pri 22 °C, a pri 12 °C 9 do 10 dana. Jak vjetar i jaka insolacija zaustavljaju zarazu kao i temperature iznad 33 °C.  Konidije sadrže dovoljne rezerve vlastite vode stoga za infekciju i klijanje ne traži prisutnost vode za razliku od ostalih bolesti.

 

Zaštita od pepelnice

Kako bi se zaraza pepelnicom smanjila, potrebno je zaražene mladice ukloniti.

Potrebno je spomenuti da sorte Idared, Jonathan, Granny Smith spadaju u osjetljivije sorte na pepelnicu.

Vrijeme zaraze je teško utvrditi jer za infekciju nije potrebna voda zbog čega je otežano prognoziranje pojave bolesti.

Od fungicida koji se koriste u suzbijanju pepelnice preventivno, kurativno i putem pare, spomenimo: sumporne pripravke (Kumulus, Kossan, Chromosul, Sumpor SC 80, Sulfolac) koji djeluju kontaktno i putem para, triazole (Baycor, Score, Punch, Clarinet, Anvil, Meteor, Sabithane, Systhane, Topas, Folicur, Bayleton, Cros, Rotondo) koji često dolaze u kombinaciji s drugim preparatima, pirimidine (Rubigan, Nimrod), strobilurine (Stroby, Zato) koji suzbijaju pepelnicu preventivno posebnim mehanizmom djelovanja, anilinopiridine (Chorus, Clarinet) koji sistemično djeluju na pepelnicu i krastavost s potpuno novim mehanizmom djelovanja, a primjenjuju se preventivno i kurativno te dinokap (Karathane) kao kontaktni fungicid i triforin (Saprol N) kao sistemik za suzbijanje pepelnice i krastavosti.

Izdvojeni sadržaj