Marelica, za razliku od ostalih Prunus vrsta, ima veće zahtjeve spram ekoloških uvjeta. Bez obzira što se marelica može praktički uzgajati od 50° sjeverne do 40° južne geografske širine najbolje rezultate u uzgoju daje na ograničenom području.
Kao što joj botaničko ime daje naslutiti, marelica nije porijeklom iz Armenije. Marelica je drevna voćna vrsta koja se u Kini uzgajala još prije pet tisuća godina. Pretpostavlja se da je iz Kine prenijeta u Armeniju. Tamo je plodove marelice našao Aleksandar Veliki koji ih je donio najprije u Grčku pod nazivom armenske jabuke. U razdobljima nakon Krista marelica je iz Grčke došla do Rima odakle se proširila u ostale dijelove Europe. U proizvodnju u Sjedinjenim Američkim Državama ušla je tek u 18. stoljeću. U predjelima umjerene klime rijetke su voćne vrste koje su toliko korisne kao marelica. Po izgledu, okusu i sadržaju korisnih hranjivih tvari njeni plodovi spadaju u prvoklasno stolno voće, a nenadmašni su i za razne načine prerade i konzerviranja (sušene, kompot, sok, pekmez, džem, slatko i dr.). Bez obzira na niz biološko-privrednih karakteristika koje marelicu čine značajnom voćnom vrstom njena vrijednost je značajno umanjena zbog povećane osjetljivosti ove voćne vrste na razne bolesti od kojih je najznačajnija apopleksija.
Najveći proizvođači marelice danas su Turska, Iran i Italija.