Simptomi Pepelnice vinove loze

Simptomi Pepelnice vinove loze

Pepelnica vinove loze

Pepelnica (lat. Uncinula necator) je prva bolest stranog podrijetla na vinovoj lozi koja se pojavila u Europi. Njena pojava prvi put je zabilježena 1845. godine nedaleko Londona, a šest godina nakon toga proširila se u svim zemljama Mediterana.

Danas je prisutna na svim područjima uzgoja vinove loze nanoseći velike štete. Urod može biti smanjen i do 80, 90 %.


Bolest napada

listove, zelene izboje, vitice, cvat, bobe


Uzročnik bolesti

gljiva Uncinula necator


Simptomi bolesti

Znaci bolesti se očituju na svim zelenim dijelovima (listovima, peteljkama lista i zelenim izbojima, viticama, cvatu, peteljkovini i bobama) vinove loze. Listovi mogu biti napadnuti u svakom stadiju razvoja, od tek otvorenih do potpuno razvijenih listova. Na licu zaraženih listova pojavljuje se bjelkasta prevlaka koja potječe od micelija i oidia. Napadnuti dijelovi zaostaju u rastu uslijed čega dolazi do uvijanja i kovrčanja lista. Kod jakih zaraza čitav list se osuši. Na peteljkama listova može se pojaviti bjelkasta prevlaka ispod koje se nalazi nekrotizirano tkivo. Štete od napada na listu su obično male. Prisutstvo parazita na listovima najavljuje jači napad na grozdove.

Mladice mogu biti napadnute od momenta izlaženja iz pupa pa sve dok ne odrvene. Prije zriobe drva mogu se primijetiti na mladicama slabo izražene zrakaste mrlje. U početku su te mrlje pepeljaste, a s vremenom postaju plavkaste te su lakše uočljive na zelenim mladicama. Micelij koji je pepeljast ubrzo postaje taman, tkivo odumire, a na rozgvi ostaju mjesta čokoladne boje.

Cvat može biti napadnut i prije oplodnje. Češće su napadnuti oni cvjetovi koji su priljubljeni jedan uz drugoga. Na cvjetovima gljiva razvija sivi micelij i uzrokuje sušenje i opadanje cvjetova.

Najznačajnije štete nastaju na bobama. One mogu biti napadnute od zametanja pa do promjene boje boba. Nakon oplodnje, kada bobe dosegnu 2 do 3 mm u promjeru, mogu biti potpuno pokrivene pepeljastim maškom koji potječe od micelija i oidia. Kod jakih zaraza bobe izgledaju kao posute pepelom. Bobe zaražene neposredno nakon oplodnje zaostaju u rastu, pokožica im je znatno deblja i tvrđa od nezaraženih boba. Bobe koje su zaražene u fazi aktivnog rasta pucaju. Uz pepeljastu prevlaku to je najkarakterističniji simptom pepelnice. Kod kasnih napada kada bobe prestaju s rastom štete obično nisu velike osim kod bijelih stolnih sorata jer se na njima vide tamnije mrežeste zone. To su ožiljci što umanjuje estetski izgled pa i tržišnu vrijednost grožđa.


Biologija bolesti

Pred kraj vegetacije obilno se stvaraju plodna tijela kleistoteciji na zaraženim listovima, a još više na mladicama. Kleistoteciji imaju oblik kugle na čijoj se površini nalaze dugački privjesci čiji su krajevi zavinuti poput kuke. Ne stvaraju se često. Kleistoteciji prezime na rozgvi u pukotinama kore, a u proljeće nakon kiša pucaju te izbacuju askospore. Oslobađanje askospora počinje otvaranjem prvih listića i traje obično 5 tjedana. Askospore mogu inficirati zelene dijelove biljke, te nakon inkubacije nastaju brojne oidije koje uzrokuju sekundarne infekcije. Primjećujemo ih kao pepeljastu prevlaku na zaraženim biljnim organima. Iz toga se vidi da se gljiva nalazi na površini biljnih organa jer je ektoparazit, a u stanicama domaćina nalaze se kuglaste haustorije (sisaljke) pomoću kojih crpi hranu. Kod nas prezimljavanje u pupovima u obliku oidija ili micelija je važniji način prenošenja zaraze u sljedeću vegetacijsku sezonu. Iz ovako zaraženih pupova razvijaju se prvi listići koji su zaraženi. Početne zaraze su vrlo slabe te se često previde.


Uvjeti potrebni da se ostvari infekcija

Oidije koje se nalaze u pupu počinju se razmnažati kod temperatura iznad 5,6 °C. Najintenzivnije se umnažaju od 25 do 28 °C. Kod temperatura iznad 30 °C oidije se prestaju razmnažati. Oidije ugibaju kada temperature pređu 40, a micelij 45 °C. Uzročnik pepelnice nema potrebu za kapima vode. Razmnaža se već kod relativne vlage zraka od 30%, premda se kod više relativne vlage umnaža daleko brže. Relativna vlaga zraka važnija je za sporulaciju nego za klijanje. Vodeni sloj na biljnim organima nepovoljno utječe na infekcije jer oidije abnormalno klijaju i dolazi do njihovog pucanja.


Zaštita od pepelnice vinove loze

U pogledu osjetljivosti vrsta postoje bitne razlike. Američke vrste vinove loze i njihovi križanci otporniji su u odnosu na eurposke. Osjetljivi kultivari kod nas su: Portugizac, Plemenka, Carignan, Borgonja, Chardonnay i dr. Agrotehničkim mjerama ne može se mnogo doprinijeti smanjenju zaraze.

Skidanjem listova u okolini grozdova stvara se manje vlage, ali se i grozdovi kvalitetnije poprskaju. Bez primjene fungicida europski kultivari ne bi se održali stoga je njihova primjenu neophodna. Za suzbijanje mogu se koristiti fungicidi u nekoliko skupina i to:

  • fungicidi s površinskim djelovanjem na osnovi sumpora i dinokapa,
  • sistemici - triazoli i pirimidini
  • kombinirani fungicidi.

Fungicide treba koristiti naizmjenično, za svako prskanje koristiti fungicide iz druge skupine. U područjima u kojima se pepelnica javlja u jakom intenzitetu između dva prskanja treba provoditi zaprašivanje sumpornim prahom. Obzirom da je i kod nas dokazana rezistentnost na neke triazole potrebno je pridržavati se sljedećih preporuka:

  1. primijeniti fungicide iz skupine triazola i pirimidina maksimalno 2 do 3 puta godišnje,
  2. za prva i posljednja tretiranja koristiti fungicide iz drugih skupina: dinokap, sumpor - posebno zaprašivanje,
  3. razmaci između 2 prskanja s fungicidima trebaju biti najviše 12 dana,
  4. koristiti maksimalno preporučene koncentracije,
  5. sistemične fungicide ne primjenjivati kurativno.

Ukoliko se unatoč provedenoj zaštiti pepelnica pojavi, kao eradikativna mjera preporuča se grozdove poprskati s otopinom kalijevog permanganata. U 100 litara vode otopi se 125 grama kalijevog permanganata i doda 1 do 2 kg gašenog vapna. S tom otopinom se prskaju grozdovi, a sljedeći dan lozu treba zaštititi bilo kojim od fungicida.