Virusna oboljenja na biljkama

Znanstvena istraživanja s kraja 19. stoljeća temeljena na pokusima o mozaičnoj bolesti duhana, prvi su puta počela ukazivati na postojanje novog oblika patogena čija priroda nije odgovarala nijednom do tada poznatom, a nizozemski znanstvenik Martinus Beijerinck prvi počinje upotrebljavati latinski naziv virus (lat. Virus=otrov) kako bi imenovao novootkrivenog uzročnika. 

Danas se zna da su virusi submikroskopski organizmi koji za svoje umnožanje obavezno trebaju živu stanicu što ih čini obligatnim parazitima. Virusi tako mogu zaraziti biljke, životinje, ljude i bakterije. Općenito se dijele u dvije skupine, DNA i RNA viruse ovisno o tipu genetskog materijala kojeg nose u sebi. Građeni su od genetskog materijala (DNA ili RNA), proteinskog omotača koji štiti genetski materijal i kod nekih virusa od lipidnog omotača koji štiti proteinski omotač od vanjskih utjecaja kada virus nije u stanici. Poznato je da do danas za većinu virusa još uvijek nema lijeka, a to vrijedi i za biljne viruse koje ćemo ovdje spomenuti.

Kako prepoznati virusno oboljenje?

Virusi uzrokuju cijeli niz promjena na biljkama koje su tipične i atipične, odnosno one koje odgovaraju drugim promjenama na biljkama, koje mogu uzrokovati drugi patogeni organizmi, ali i neke druge promjene koje ne moraju biti uzrokovane živim organizmima. Najvažnije neželjene promjene po kojima se mogu prepoznati virusna oboljenja su smanjeni rast, žućenje, mozaičnost, prstenasta pjegavost, šarenilo i/ili malformacija cvijeta, uvijanje lišća i deformacija plodova. Simptomi virusnih oboljenja su većinom sistemične naravi što znači da ih se može primijetiti na cijeloj biljci i nisu ograničene na određeni dio biljke kao većina gljivičnih i bakterijskih oboljenja.

Kako se prenose?

Viruse možemo podijeliti na nestabilne i stabilne. Nestabilni virusi izvan stanice domaćina ne pokazuju znakove života  pa se tako ne mogu održati dulje od nekoliko minuta ili sati. Održavaju se na sjemenu i sadnom materijalu ili na vektorima (organizmi koji prenose viruse). Način širenja je specifičan za svaku vrstu virusnog organizma. Neki se prenose mehanički dodirom zdrave i zaražene biljke te raznim vektorima kao što su kukci (lisne uši, štitasti moljci, bijele mušice, tripsi, cikade ili cvrčci), grinje, nematode i zemljišne gljive i pseudogljive. Biljni virusi se ne mogu apsorbirati na površinu biljne stanice. Razlog tomu je činjenica što se na površini biljne stanice nalazi kutikula ili kutinizirani slojevi, te čvrsta stanična stjenka na kojima nema receptora za koje bi se virusne čestice mogle vezati. Isto tako, biljni virusi nisu u stanju probiti staničje biljke i ući u unutrašnjost stanice. Oni ulaze u stanicu domaćina pasivno preko rana u epidermi biljnih stanica, pa se zbog toga za biljne viruse kaže da su paraziti rana. Virusima nije potrebna voda za početak infekcije za razliku od pseudogljiva, bakterija i nekih gljiva kojima je kap vode neophodna.

Virusi su zapravo znatan problem kod ekonomski važnih vrsta koje napadaju navedene kategorije štetnika koje služe kao vektori virusima, jer osim što sami rade štetu svojim djelovanjem prenose viruse te im  osiguravaju ulazna vrata za infekciju. U sljedeću vegetaciju virusi se prenose na biljnim ostacima, višegodišnjim domaćinima (korovima i kulturnim vrstama), sjemenu, prezimljujućim populacijama vektorskih organizama te na vegetativnim organima za razmnožavanje (gomolji, lukovice, plemke, podloge itd). Neki virusi se mogu prenositi i polenom zaraženih biljaka u smislu da inficirani polen kod oprašivanja zdrave biljke zarazi žensku gametu.

Neke od najvažnijih virusnih biljnih bolesti u nas

Kod vinove loze najrasprostranjenija je lepezatost lista vinove loze (GFLV) gdje svi kultivari mogu biti domaćini. Uzrokuje brzo propadanje i smrt biljke ili dužu bolest sa smanjenim rastom. Bolest se očituje u nekoliko sindroma:

Sindrom deformacije lišća: listovi gube svoj standardni oblik tako se na listovima zbog otvorenosti sinusa lista u djelu peteljke i istodobnog suženja dijela plojke između glavnih žila na listu, list dobiva oblik lepeze.

Sindrom žućkasto-smeđeg mozaika vinove loze: najlakše se uočava u proljeće kada svi zeljasti organi mogu biti svijetložute boje. Promjena može zahvatiti cijeli list ili samo dio žila. Ponekad dođe do žute pjegavosti koja dobiva oblik prstena ili linija.

Virus mozaika gušarke: treći sindrom koji je sličan prvom i obično dolazi skupa s njime. Dolazi do pojave kratkih internodija dvostrukih koljenica i oštro nazubljenih listova. Listovi i cvat su potpuno žuti, a drvo mladice najčešće je crveno.

Uvijenost lista vinove loze koja se pojavljuje svagdje u svijetu. Najočitiji simptomi se pojavljuju krajem ljeta i početkom jeseni. Donji listovi čokota se savijaju od rubova prema naličju dobivajući kruti izgled. Tu je i tipična promjena boje na plojci.  Još jedno od važnijih oboljenja je nekoliko tipova naboranosti drveta vinove loze kao plutavost kore vinove loze, naboranost drveta podloge Rupestris du lot, Ižljebljenost drveta podloge Kober, Ižljebljenost hibrida LN-33.

Na jezgričavom voću najvažniji su virus klorotične lisne pjegavosti jabuke, virus brazdavosti stabla jabuke, virus jamičavosti stabla jabuke te virus mozaika jabuke. Gotovo sve jezgričave vrste su podložne zarazi ovim virusima.

Kako zaštititi biljke?

Sve mjere zaštite moraju biti na preventivnoj bazi, a to uključuje dobro poznavanje biologije virusa, ekonomskog značaja i načine njihovog širenja. Vremenom sjetve ili sadnje te mjerama zaštite protiv vektora može se znatno umanjiti pojava virusnih bolesti na osjetljivim sortama. Treba se koristiti bezvirusno sjeme (sjeme koje ne sadrži virus mozaičnosti), te VF (virus free) sadni materijal za voćne sadnice i lozne cijepove.

Suzbijanje vektora kako glavnih putova širenja biljnih virusnih bolesti jedan je od najvažnijih pristupa zaštiti biljaka od virusnih oboljenja. Insekti vektori se suzbijaju insekticidima, tako se suzbijaju virusi koji se prenose na perzistentan način jer je potrebno više vremena dok insekt preuzme virus i njime zarazi biljku. Obrada tla nematocidima služi u suzbijanju nematoda. Ne mogu se suzbiti sve jer se neke od njih nalaze duboko u tlu i van dosega pesticida.

Važno je suzbijati alternativne domaćine virusa, korova, koji mogu zaraziti zdravu biljku pa se preporuča i tretiranje herbicidima. Nasadi podloga za voćne i lozne sadnice trebaju se uzgajati udaljeno od komercijalnih voćnjaka te redovito treba obavljati kontrole što vizualne što laboratorijske te odmah eliminirati virusno sumnjive biljke. Kod razrade i uzgoja bezvirusnog sadnog materijala treba uspostaviti program termoterapije i uzgoja tkiva iz meristema pogotovo kod proizvodnje sadnog materijala jabuka, jagoda, bresaka, vinove loze i mnogobrojnih ukrasnih biljaka. U literaturi se može naći i metoda zaštite koja se zasniva na zarazi biljaka blagim sojem virusa koji štiti biljku od zaraze jačim sojem.

Za kraj, interesantno je spomenuti kako djelovanje virusa ne mora biti nužno pogubno za biljku. U Nizozemskoj tokom 16. stoljeća pojavilo se šarenilo cvjetova tulipana. Nasuprot jednobojnim tulipanima šareni su postali jako popularni, čak do te mjere da su postali statusni simbol. Tek krajem 20-ih godina prošlog stoljeća dokazano je kako se radi o virusnom oboljenju biljaka koja je uzrokovalo neobičan izgled i obojanost cvijeta u više boja. 

Izdvojeni sadržaj