Suvremena poljoprivredna proizvodnja

Hidroponski uzgoj u poljoprivredi

Hidroponski uzgoj u poljoprivredi

Najčešće primjenjivan sustav u intenzivnoj biljnoj proizvodnji, još je uvijek konvencionalni sustav, a upravo je ovaj sustav i iznimno degradirajući za tlo. Razvijenije zemlje primjenjuju i suvremenu poljoprivrednu proizvodnju, temeljenu na znanstvenim spoznajama, koje ukazuju na mogućnost učinkovite proizvodnje hrane sa smanjenim brojem i intenzitetom obrade tla. Agrikultura će u budućnosti biti sve masovnije korištena i postupno prijeći u robotiziranu proizvodnju hrane.

Industrijska i konvencionalna poljoprivreda vrlo često dovode do erozije tla, koja je dosegnula opasno visoku stopu i to ne samo na nagnutim terenima i tlima lakšeg mehaničkog sastava i lošije teksture, jer se organska tvar ubrzano smanjuje na svim tipovima tala. U intenzivnoj primarnoj produkciji organska tvar se razgrađuje brže u odnosu na stopu humufikacije te plodnost pada, a tlo je sve više izloženo eroziji. Procjene globalnog gubitka tla erozijom približno su 1/3 ukupno obradivih površina u posljednjih 40 godina, što iznosi više od 10 milijuna ha godišnje ili 75 milijardi tona tla na godinu. Naravno, erozija tla vodom se dramatično povećava na nagnutim površinama, ali i zbog moderne poljoprivredne prakse (tlo bez vegetacije, neprimjerena obrada, pad organske tvari i dr.).

Moderna biotehnologija nudi mogućnosti za poboljšanje kakvoće proizvoda, proizvodnju više hrane i gospodarsku korist. Vrlo je korisna i efikasna primjena biotehnologije u obradi otpada i sprječavanju zagađenja. Neke bakterije efikasno se mogu uzgajati na različitim otpadnim tvarima, stimulacijom već prisutnih sojeva ili unosom GMO bakterija koje će otpad transformirati u bezopasne produkte, zbog čega je to područje sve većeg znanstvenog interesa, jer se nekoristan i štetan otpad na ovaj način može pretvoriti u biogoriva za pokretanje elektrogeneratora. Mikroorganizmi se mogu potaknuti i na proizvodnju enzima potrebnih za pretvorbu različitih organskih tvari, npr. u plastiku, različite farmaceutske proizvode, građevinske materijale i dr. Kako bi se izbjeglo oštećivanje ekološki osjetljivih područja i uništavanje šuma, preostaje povećanje prinosa usjeva, a to je moguće najbezbolnije ostvariti korištenjem biotehnologije.

Suvremena agrikultura, premda produktivna i konkurentna, izazvala je niz gospodarskih, ekoloških i društvenih problema. Naime, favoriziranje velikih gospodarstava, njihova uska specijalizacija za uzgoj dvije ili tri kulture, odvajanje biljne i stočarske proizvodnje, često i monokulture, uporaba teške mehanizacije i dr., rezultiralo je isključivanjem samoregulirajućih mehanizama i ovisnosti moderne agrikulture o intenzivnoj primjeni kemijskih inputa.

Za očekivati je da će biotehnologija i pogoršati već prisutne probleme u konvencionalnoj poljoprivredi, a promicanjem monokulture potkopati ekološke metode uzgoja poput rotacije i združene sjetve (polikultura). Naime, istraživanja pokazuju da će potrošači rado prihvatiti biotehnološki proizvedenu hranu, ako je cijena takvih proizvoda niža i ako su okus i nutritivna svojstva takvih proizvoda dobri. Dakle, komercijalni imperativ i ekonomski interesi, koji često nemaju čvrstu vezu sa stanjem poljoprivrednih resursa i složenim odnosima živih organizama i okoliša, imaju još uvijek jačinu nad agroekološkim pristupom i očuvanjem okoliša u proizvodnji hrane.

Iskorištavanje žetvenih ostataka i urbanog otpada

U posljednje vrijeme sve više se žetveni ostatci koriste za energetske potrebe i druge potrebe (stočarstvo, građevinarstvo, proizvodnja papira i dr.), ili se pak spaljuju na parceli zbog olakšavanja obrade i brže pripreme za novu sjetvu što izaziva negativnu bilancu organskog ugljika u tlu uz ubrzani pad kakvoće tla i nepovoljni utjecaj na okoliš. Zaoravanjem žetvenih ostataka usjeva, posebice leguminoza, smanjuje se rizik od erozije, održava ili čak poboljšava struktura tla, povećava sadržaj humusa uz porast retencijskog kapaciteta za vodu i zrak te utječe na veći toplinski kapacitet tla.

Svježe zaorani žetveni ostatci predstavljaju nezamjenjiv izvor energije za mikroorganizme tla, a biomasa za druge potrebe može se proizvesti uzgojem brzorastućih kopnenih ili morskih biljnih organizama, kao nusproizvod obrade drveta, korištenjem urbanog otpada ili plantažnim uzgojem usjeva, uključujući i brzorastuće trajnice.

Potreba za novim kulturama donosi i nove bolesti

Specijalizacija poljoprivredne proizvodnje s uskim plodoredom i smanjenjem diverzifikacije prostora poremetili su prirodne odnose između tla, usjeva i uzgoja stoke. Prirodni ciklusi hranjivih tvari, vode i recikliranja organske tvari, unatoč sve većoj produkciji žetvenih ostataka i organskog gnoja, poremećeni su zbog prostorne udaljenosti specijaliziranih proizvodnji. Pojava štetnika i korova, kako autohtonih tako i alohtonih, sve je češća zbog intenzivne međunarodne trgovine, užeg plodoreda i smanjene prirodne raznolikosti, odnosno gubitka staništa njihovih prirodnih neprijatelja.

Naravno, potreba tržišta za novim proizvodima te sve češći uzgoj novih vrsta i kultivara izvan njihovog prirodnog staništa, povećava potencijalnu opasnost od pojave novih bolesti i štetnika ili pak ekspanziju već udomaćenih na nekom agroekološkom prostoru. Zbog toga stabilnost moderne agrikulture sve jače ovisi o pojavi novih sorti i hibrida.

Promjene u okolišu, tzv. "ekološke bolesti", izazvane intenzivnom proizvodnjom hrane ne događaju se brzo zbog čega vrlo lako promiču ljudskom oku, sve dok neželjene posljedice nisu jasno vidljive. Proces upropaštavanja tla gotovo je uvijek jednosmjeran, bez realne mogućnosti vraćanja u prethodno stanje. U procesu degradacije tla promjene su prividno male, barem u životu jedne ljudske generacije, što smanjuje potrebnu pozornost i odlaže pravovremeno poduzimanje mjera za zaustavljanje destruktivnih procesa. Liječenje takvih "bolesti" zahtijeva povećana ulaganja, sve do mjere kada vrijednost uložene količine energije u proizvodnju nadmašuje ostvarenu energiju u merkantilnom dijelu prinosa, zbog čega se sve češće postavlja pitanje: ekološka (organska), ili industrijska poljoprivredna proizvodnja.

Korištenjem zemljišta u poljoprivrednoj proizvodnji pokušava se zadovoljiti više, često proturječnih ciljeva, pa najbolji uvjeti za rast biljaka nisu i najbolji za sprječavanje onečišćenja okoliša (organska i mineralna gnojiva, zaštitna sredstva i dr.), gubitka plodnosti, erozije (agrotehnika, uređenje zemljišta i dr.), degradacije tla itd. Budući da konvencionalna, posebice intenzivna poljoprivreda, ima sve odlike industrijske proizvodnje (primjena mehanizacije, kemijskih prirodnih i sintetskih preparata kao što su gnojiva, pesticidi, aditivi, proizvodnja na velikim površinama i dr.), česti su negativni efekti kao što su prekomjerno onečišćenje i devastacija prirodnog okoliša što opravdano izaziva nezadovoljstvo potrošača uz gubitak povjerenja u kakvoću i zdravstvenu ispravnost hrane.

Pravilna gnojidba tla

Zdravlje tla je njegovo bitno svojstvo koje se ne može izravno mjeriti niti se mogu u kratkom ljudskom vijeku utvrditi značajne promjene njegove produktivnosti. Zbog toga moramo naučiti kako zemljišne resurse mudro i odgovorno koristiti u proizvodnji hrane, ali i za druge namjene. Stoga je važno naglasiti kako se u poljoprivredi upravljanje tlom mora promijeniti tako da:

 

  1. proizvodnja hrane bude bez štetnog utjecaja na okoliš
  2. upravljanje prirodnim eko sustavima bude vezano za početno stanje ili moguće buduće promjene

Gnojidba mora uvažavati agronomski, ekonomski i ekološki aspekt i ne smije se promatrati isključivo kao dodatak i/ili nadoknada prirodnog izvora hraniva kako bi se zadovoljile potrebe biljaka za ostvarenje visokih prinosa, kompenzirao gubitak i odnošenja hraniva iz tla te poboljšala nepovoljna svojstva tla, već mora istovremeno imati prihvatljiv i kontrolirani rizik za okoliš uz isplativu cijenu (gnojidba je investicija, nikako samo trošak). Pridržavanje navedenih principa temelj je veće i profitabilne proizvodnje hrane jer uključuje povećanje prinosa, kakvoće i dobiti koja proizlazi iz primjene gnojiva, a istovremeno ima povoljne dugoročne učinke na plodnost tla uz smanjivanje gubitaka hranjiva ispiranjem do podzemne vode ili volatizacijom i denitrifikacijom u atmosferu.

Obrada tla, kao neizostavan agrotehnički zahvat, i dalje će ostati jedan od najznačajnijih segmenata direktnog i indirektnog utjecaja na tlo, sa svim pozitivnim i (još uvijek i najčešće) negativnim implikacijama naagroekosustav. Važno je formiranja plodnog površinskog sloja tla koji će biti pogodan za uzgoj biljaka. Glavni zadatak obrade tla je očuvanje i popravljanje njegovih fizikalnih i bioloških svojstava do dubine koja neće izazvati degradaciju tla.