Najvažniji štetnik mrkve je mrkvina muha (lat. Psila rosae). Ostali štetnici mrkve: mrkvina nematoda (lat. Heterodera carote), mrkvina lisna uš (lat. Cavariella aegopodii), žičnjaci, gusjenice sovice.
Mrkvina muha
(lat. Psila rosae)
Mrkvina muha najvažniji je štetnik mrkve kod nas. Napada i drugo povrće: celer, pastrnjak, peršin, kim i kopar, a zapažene su štete i na repi i kupusnjačama. U pojedinim našim krajevima javlja se masovno i često. Osim izravnih šteta u obliku bušotina, zapravo hodnika punih izmeta vidljivih na korijenu mrkve, štete nastaju i zbog kvalitativnih promjena. Zbog zaraze ličinkama muhe mrkva poprima loš miris i gorak okus pa nije prikladna za upotrebu. Takva je mrkva je podložna truljenju i propadanju. Biljke koje napadne mrkvina muha lako se prepoznaju po ljubičastom lišću, koje kasnije požuti i osuši se.
Tijelo je mrkvine muhe crno, glava smeđa, noge žuto smeđe, a duga je 4 – 5 mm. Jaja su izdužena, prljavo bijela. Ličinka je mliječno bijela, duga 6 – 8 mm, uža u prednjem dijelu tijela, a šira u stražnjem dijelu.
Mrkvina muha ima dvije generacije godišnje. Prva se generacija javlja početkom svibnja i u lipnju, a druga u srpnju. Druga je generacija obično brojnija i štetnija od prve generacije. Prezimi u stadiju kukuljice u bačvastom kokonu u tlu, ili u stadiju ličinke u korijenu mrkve u povrtnjaku ili trapu. Odlaganje jaja počinje potkraj svibnja. Ženka odlaže jaja pojedinačno ili u skupinama na vrat korijena mrkve ili u zemlju oko nje. Jedna ženka odloži oko 100 jaja.
Muhe radije odlažu jaja na vlažnijim terenima, zaklonjenim i sjenovitim mjestima oko kuća, na površinama jače obraslim korovima, oko grmlja i šiblja. Sipko tlo pogoduje odlaganju jaja. Nakon izlaska iz jaja, ličinke se ubušuju u mrkvu, i to na mladim biljkama obično pri vrhu korijena, a na starijima na svim mjestima. Ličinke buše hodnike različite veličine, ovisno o stadiju ličinki. Nakon 3 – 6 tjedana završavaju razvoj, ostavljaju korijen mrkve i kukulje se u tlu. Veći broj ličinki ostaje u tlu i nakon vađenja mrkve, a manji broj daje drugu generaciju. Postotak izašlih muha u većoj mjeri ovisi o temperature i vlazi tla.
Ličinke druge generacije čine štete od kolovoza do rujna, često na istim mrkvama koje su napale i ličinke prve generacije. Veći dio jedinki druge generacije prezimi u stadiju ličinki u samim biljkama na polju ili u trapovima, a manji se dio kukulji u tlu. Štete se smanjuju pridržavanjem šireg plodoreda, u kojem se mrkva sije na istoj površini tek svake četvrte godine.
Zaraza je slabija pri uzgoju mrkve na prozračnim položajima. Štete se smanjuju i ranom ili vrlo kasnom sjetvom mrkve. Budući da sipko, rastresito tlo pogoduje odlaganju jaja i zarazi, dobro je zemlju oko mrkve nabiti da ne bi bilo pukotina pogodnih za odlaganje jaja. Sjetva luka između redova mrkve odbija muhe svojim mirisom. Izvori zaraze smanjuju se uništavanjem divljih biljnih vrsta iz porodice štitarki u krugu od 1 km, a toliko trebaju biti udaljene novo zasijane površine od prošlogodišnjih površina napadnutih mrkvinom muhom. Sve biljke koje pokazuju simptome napada mrkvine muhe treba što prije izvaditi i uništiti.
Na malim površinama uspješnu zaštitu pruža pokrivanje usjeva mrežama. Kemijsko suzbijanje mora se provoditi oprezno i uz puno pridržavanje uputa zbog svojstava mrkve da upija insekticide iz tla. Mrkvu namijenjenu za dječju hranu ne smije se uopće tretirati insekticidima. Granulirani insekticidi mogu se preventivno rasipati širom prije sjetve, u redove istodobno sa sjetvom ili nakon nicanja uz inkorporaciju. Cijela površina ili trake uz sjeme mogu se prskati prije sjetve uz inkorporaciju pripravaka na istoj osnovi. Prskanje je učinkovito samo ako se provodi u rokovima koji se temelje na praćenju leta muhe. Propisane karence mogu ograničiti primjenu nekih insekticida u pojedinim rokovima primjene.
