Uljana repica se u Hrvatskoj uzgaja, u prosjeku, na skromnih 15 tisuća hektara. Ukupna svjetska proizvodnja iznosi najviše 30 milijuna hektara s ukupnim prinosom većim od 60 milijuna tona.
Najveći svjetski proizvođač je EU, na drugom mjestu je Kanada, a na trećem Kina. Daleko najveći europski proizvođači su Njemačka i Francuska. Cijelo područje sjevero-zapadne Hrvatske i Slavonije pogodno je za uzgoj repice.
Sadržaj ulja u sjemenu kreće se do 45 %. Kao nusproizvodi koriste se sačma i pogača koje sadrže 20 % bjelančevina,ugljikohidrata, 8 % ulja, mineralne tvari, vitamine i druge korisne tvari (00 sorte).
Može se koristiti za zelenu krmu u svježem stanju ili kao silaža u isto vrijemevrijedna je pčelinja paša. Uljana repica je pogodna za zelenu gnojidbu. Idealna je treća kultura za razbijanje dvopoljnog plodoreda kukuruz – pšenica.
Finalizacija proizvodnje uljane repice se ogleda u dobijanju dva proizvoda:
- sirovog ulja
- pogače
Ulje se koristi na više načina. Za proizvodnju boja, lakova, maziva, električnih ulja, biodizela, raznih sapuna, u industriji tekstila i kože. Stvaranje i uvođenje u proizvodnju novih 00 – kultivara uljane repice, poboljšane kakvoće ulja i sačme, omogućilo je brzo širenje ove kulture osobito u Europi, gdje je postala najvažnija uljarica.
Interes za ovom kulturom još više je porastao utemeljenjem postupka dobivanja biodizelskoga goriva iz ulja uljane repice i izgradnje preradbenih kapaciteta u mnogim europskim državama (Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Češkoj i dr.). Prosječni prinosi uljane repice od 2,2 do 2,5 t/ha su vrlo niski. Ovo je razumljivo kada se zna da se repica najčešće uzgaja na najlošijim, neuređenim tlima, loših vodo – zračnih svojstava i s izraženim depresijama u kojima površinska voda stagnira, što dovodi do redukcije sklopa i stvaranja plješina u usjevu. Zastarjela i neadekvatna mehanizacija, niska razina primijenjene tehnologije, manjkava zaštita usjeva i nedovoljna educiranost obiteljskih gospodarstava, daljnji su važni razlozi malih površina pod repicom i niskih prosječnih prinosa, odnosno ukupne proizvodnje.
Iako mnogi svjetski stručnjaci predviđaju da će nafte biti dovoljno bar do 2030. godine, zbog njene sve više cijene, kao i zbog sve većih problema u postupku snabdijevanja njome, razvijene zemlje već pripremaju alternativna rješenja. Zato se danas ozbiljno razmatra upotreba biomase, naročito u smislu dobijanja biogoriva, a svaki takav program, posebno u zemljama koje nemaju izvore nafte dobro je došao.
Prednosti biodizela
- mnogo manji rizik pri transportu i skladištenju, jer je netoksičan i biorazgradiv;
- korištenjem biodizela se smanjuje emisija štetnih plinova, smanjuje efekat staklenika;
- nema štetnih uticaja na zdravlje;
- pogodan za sve vrste prijevoznih sredstava, pogotovo za autobuse javnog prijevoza.
U Hrvatskoj proizvodnja uljarica i ulja nije dostatna niti za potrebe prehrane stanovništva i stočarstva, zbog njihovog niskog udjela u strukturi sjetve, niskih prosječnih prinosa, nezainteresiranosti prerađivačke industrije, kao i obiteljskih gospodarstava, zbog slabih ekonomskih učinaka u njihovoj proizvodnji. Značajnije povećanje proizvodnje uljarica i za potrebe neprehrambenog lanca (proizvodnju biodizela) moguće je povećanjem površina pod ovim kulturama na preko 200 000 ha, što omogućavaju zemljišni resursi i dopuštaju zahtjevi optimalnog plodoreda, te značajnijim povećanjem njihovih prosječnih prinosa (> 30 %) uvođenjem suvremene tehnologije. Uz suvremenu tehologiju mogu se osigurati više nego prosječni prinosi odnosno vrhunski prinosi uljane repice.
Mnoge krstašice uzgajaju se od najranijih početaka ljudske civilizacije, čak i prije 8000 godina (obalna područja sjeverne Europe, nešto kasnije unesene i na Mediteran i istočnu Europu). Uljane repice su poznate u kulturi odavno. Antički Grci i Rimljani upotrebljavali su ulje iz njihovog sjemena za osvetljenje. One su porijeklom iz Starog svijeta – iz Azije i Sredozemlja. Proizvodnja uljane repice u Europi je najprije počela u Belgiji. Uljane repice, naročito kupusna uljana repica, najvažnije su biljke za proizvodnju ulja u srednjoj i zapadnoj Europi. Najveći proizvođač uljane repice u svijetu je Europska Unija, a pojedinačno Kina. Ostali 20%.
Morfologija uljane repice
Građa uljane repice je karakteristična kao i kod ostalih kupusnjača.
Korijen – vretenast, slabe moći upijanja, razvija se u dubinu do 80 cm, razvija se i bočni korjenovi koji se razvijaju iz vrata korijena koji je zadebljao, a naročito u jesen jer se u njemu deponira rezervna hrana.
Stabljika – uspravna, visine do 1,5 m, zeljasta, zelenkasto-plave boje, s voštanom prevlakom. Grana se na visini od 60 cm, s 3 – 7 bočnih grana.
List – zeleno plave boje, bez dlačica, donje i srednje lišće je na peteljkama i izduženo, na vrhu zaobljeno, formiraju rozetu, a gornje lišće je sjedeće i kopljasto na vrhu.
Cvijet – cvjetovi su skupljeni u cvat grančicu na vrhu stabljike. Cvatnja traje 25 – 30 dana, oprašivanje je ksenogamno – kukci, a naročito pčele, (važna pčelinja paša) i autogamno.
Plod – komuška dužine 4 – 12 cm, ima po sredini pregradu, a u njoj se nalazi 20 – 40 sjemenke.
