Suncokret (lat. Helianthus annuus) je biljka koja ne može živjeti bez sunca, a svoju privrženost suncu jasno izražava. Tijekom dana okreće za suncem, a navečer nježno pogne glavu i tako čeka jutro.
Porijeklom je iz Amerike gdje su ga stare Maje štovale kao simbol svjetlosti i plodnosti a donesen je u Europu u 16. stoljeću nakon Kolumbova pohoda. Prvo su ga uzgajali na području Španjolske. Suncokret se danas vrlo mnogo uzgaja kao jedna od važnih biljaka za dobivanje ulja, kao krmna biljka, a u vrtovima se često sadi kao ukrasna biljka.
Suncokretovo ulje dobiva se preradom sjemenki suncokreta, jednogodišnje biljke iz porodice glavočika (lat. Compositae). Tanjurasta glavica suncokreta sadrži oko 1500 sjemenki, crne ili prugaste crno – bijele boje, sastavljene od ljuske i jezgre u kojoj je sadržano ulje. Suncokretovo sjeme sadrži od 38 – 45% ulja, ovisno o sorti. Po sastavu masnih kiselina – 63% polinezasićenih koje uglavnom čini linolna kiselina i 24% mononezasićenih – suncokretovo ulje je pri samom vrhu ljestvice visoko vrijednih biljnih ulja. Lako se rafinira, a ulje je lijepe svijetložute boje, prozirno i poželjnog, blagog okusa. Najzastupljeniji je u ljudskoj prehrani. Suncokretovo ulje neutralnog je okusa i mirisa, a namijenjeno je za višestruku uporabu. Preporučuje se za kuhanje, pečenje, prženje, kao i za pripremu svih vrsta hladnih jela, a glavna je sirovina u proizvodnji majoneza i margarina. Suncokretovo ulje bogato je vitaminom E i omega-6 nezasićenim masnim kiselinama koje pozitivno utječu na zdravlje i daju suncokretovu ulju iznimnu biološku vrijednost.
Suncokret se također može koristiti kao silaže usjeva. To se može koristiti kao dupli usjeva nakon rane berbe žitarica ili povrća, ili u područjima je sezona prekratka za proizvodnju kukuruza za silažu. Krmni prinosi suncokreta su općenito manje od kukuruza kada je puna vegetacije je dostupna. Prehrambene kvaliteta suncokreta silaže je često veći od kukuruza, ali manja od sijena lucerne. Sirove bjelančevine suncokreta za silažu je sličan sijenu od trava i veći od kukuruzne silaže.
Suncokret je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika, Asteraceae. Naziv mu potječe iz grčkih riječi Helios – sunce i Anthos – cvijet. Potječe iz Sjeverne Amerike, Perua i Meksika. Suncokret je jestiva, ljekovita i ukrasna biljka, uzgaja se po cijelom svijetu. Suncokret su u Europu prenijeli španjolci osvajanjem američkog kontinenta jer im se svidio cvijet same biljke, tako da se u početku uzgajao kao ukrasna biljka botaničkih vrtova. Svojim brzim širenjem po europskom kontinentu tek 1830. godine u južnom dijelu Rusije prvi puta iz sjemena dobijaju ulje. Od tih dana pa sve do danas Rusija postaje najveći proizvođač vrijednog suncokretovog ulja. U ostalim dijelovima europskog kontinenta uzgoj suncokreta počinje početkom 20. stoljeća. Kinezi ga koriste kao moksu u akupunkturi i iz njega pripremaju posebnu vrstu užadi, a sam suncokret uzgajaju već tisućama godina.
Postoje brojne vrste ovog prekrasnog cvijeta, od minijaturnih visine 10 – 20 cm pa sve do gigantskih vrsta visine i preko 3 metara, te raznih boja latica i sjemenki.
Sjemenke su bogate vitaminima, mineralima, vlaknima, mastima i bjelančevinama. Za ishranu ljudi i za dobivanje ulja koriste se od 1000 godina pr.n.e. Sirove se sjemenke radi svog sastava smatraju ljekovitom hranom, a mogu se samljeti i dodavati u hranu. Od sjemenki se dobiva i kvalitetno suncokretovo ulje. Suncokret je poznat i kao biljka koja liječi tlo – ima nevjerojatnu sposobnost upijanja štetnih i otrovnih tvari iz tla, te velike količine vode. Srčika iz stabljika se je koristila za izradu papira, osušene stabljike za ogrijev, a pepeo suncokreta je bogat kalijem i tako odlično gnojivo za vrt. Srčika suncokreta sadrži salitru, i to je čini i odličnim potpaljivačem. Latice se mogu koristiti i za dobivanje prirodne žute boje.
U Njemačkoj se suncokret najviše počeo uzgajati tijekom 2. svjetskog rata, a do 1970. godine bio je iza soje druga glavna sirovina za hranu i ulje. Danas se suncokret uzgaja po cijelom svijetu, najviše u Rusiji, Francuskoj i južnoj Europi, kao stočna hrana, za proizvodnju biljnog ulja, ali i kao ukrasna biljka.
Morfologija suncokreta
Zbog dubokog korijena i posebne sposobnosti da upije vodu i razgradi mnoge štetne i otrovne tvari iz tla, suncokret se često koristi za isušivanje močvarnog tla i čišćenje zagađenog tla, pa čak i onog koje sadrži olovo ili radioaktivne tvari. Tako je poznato da su u Ukrajini, nakon černobilske katastrofe, zasađena polja suncokreta jer se pokazalo da može izvući oko 90% radioaktivnih tvari iz tla.
Korijen je čupav i vlaknast, koji u tvori mnoštvo prostranih korjenčića, a može prodrijeti u dubinu do 3 metra.
Stabljika – izrasta iz korijena kao razgranata ili jednostavna, svijetlozelena, ispunjena prozirnom srčikom.
Suncokret cvate od lipnja do rujna, a veliki glavičasti cvjetovi razvijaju se pojedinačno na vrhovima stabljike i ogranaka. Cvat – središte cvjetne glavice čine sitni žutosmeđi ili crvenosmeđi cjevasti cvjetovi, a okružuju ih žute jezičaste latice, duge i do 10 cm.
Plod – iz središnjih cvjetova suncokreta razvijaju se ovalni i plosnati, crni ili prošarani plodovi. Unutar svakog ploda nalazi se po jedna svijetlosiva sjemenka, bogata biljnim mastima, vitaminima, bjelančevinama, mineralima, balastnim tvarima.
