Home » Ječam
Ječam Ratarstvo

Ječam

Ječam je žitarica iz porodice trava (lat Poaceae) i zauzima peto mjesto u svjetskoj proizvodnji žitarica.

Ječam (lat. Hordeum vulgare) se dijeli na pet konvarijeteta:
  1. dvoredni ječam (lat. Hordeum vulgare convar. distichum), koji najčešće služi za proizvodnju piva;
  2. višeredni ječam (lat. Hordeum vulgare convar. hexastihum)
  3. prijelazni ječam (lat. Hordeum vulgare convar. intermedium)
  4. nepotpuni ječam (lat. Hordeum vulgare convar. deficiens)
  5. labilni ječam (lat. Hordeum vulgare convar. labile)

Šesteroredni oblik ječma ima klasove smještene na suprotnim stranama s tri klasića svaki na svojoj stapci iz kojih se poslije razvija zrno ječma. Ovaj se oblik razvio iz dvorednih oblika koji imaju središnji klasić iz kojeg se razvijaju zrno i postranični sterilni klasići.

Povijest

Ječam potječe iz Etiopije i jugoistočne Azije gdje se uzgajao prije 10 000 godina. Upotrebljavao se za prehranu ljudi i životinja, kao i za proizvodnju alkoholnih pića. Prvi recept za ječmeno vino potječe iz Babilona, 2800 godina prije Krista. Isto tako ječmena se voda već od davnina upotrebljavala u medicinske svrhe.

U doba antičke Grčke ječam je bio osnovni sastojak u pripremi kruha, kao i vrlo važna namirnica u prehrani sportaša, kojoj su davali važnost kao izvoru sportske snage. I rimski sportaši cijenili su ječam i rabili ga u prehrani, kao i gladijatori koje su zvali hordearii, što znači “oni koji jedu ječam”. Ječam je bio osobito cijenjen u davnoj Kini, kao simbol muške zrelosti. U srednjem vijeku, kada je pšenica bila vrlo skupa, mnogi su Europljani pripremali kruh od ječma i raži. U 16. stoljeću Španjolci su u Južnu Ameriku donijeli ječam, dok su Englezi i Nizozemci zaslužni za prenošenje ječma u Sjevernu Ameriku.

Ječam se smatra jednom od najstarijih žitarica u Europi. Sijao se još u kameno doba, kultivirao u starom Egiptu, Mezopotamiji i području europskih sojenica. Sumerani  su uz uobičajenu primjenu u kuhinji, tu žitaricu koristili kao mjeru i novac. U Babilonu se od njega pravila kaša i pivo, a u Starom vijeku je prženi ječam bio važna živežna namirnica. Zdrava je i jeftina zamjena za kavu, a ječmeni slad kao odlična zamjena za šećer.

Danas

Danas su najveći svjetski proizvođači ječma Kanada, Sjedinjene Američke Države, Rusija, Njemačka, Francuska i Španjolska.

Ječam jari dvoredni se uglavnom koristi kao stočna hrana jer posjeduje visoku hranidbenu vrijednost. Odličan je u zelenom stanju, sam ili u kombinaciji sa stočnim graškom ili grahoricom, a može se sušiti kao sijeno te silirati. Jari ječam osjetljiviji je na sušu od ozimoga, posebno ako se kasni sa sjetvom. Sije se krajem siječnja i u veljači. Jari ječam karakterizira relativno kratka vegetacija s intenzivnim rastom.

Jari ječam ima iste agrotehničke zahtjeve i zahtijeva istu tehnologiju proizvodnje kao i ozimi ječam, no ipak se razlikuje u nekim elementima proizvodnje i u tehnološkim operacijama:
  •  osnovna obrada tla može se provoditi i u proljeće, no ipak prednost ima jesenska osnovna obrada tla;
  •  sjetva je od početka veljače do kraja ožujka-u svakom slučaju sjetvu treba započeti što je moguće ranije- u travnju ne sijati;
  •  sjetvena norma iznosi od 450 – 500 klijavih sjemenki/m2;
  •  prihrana se obavlja samo jednom s 30 – 50 kg/ha N u fazi busanja;
  •  žetva se preklapa sa žetvom kasnih sorata pšenice a prinosi su uglavnom dosta niži od prinosa ozimog ječma, približno oko 3 – 4 t/ha, no uz vrlo ranu sjetvu i intenzivnu tehnologiju proizvodnje ti se prinosi mogu približiti razini prinosa ozimog ječma.

Ječam ozimi dvoredni naziva se i Pivarski ječam, ako se sije u jesen tada se koristi u ishrani stoke. Ove dvije spomenute primjene i jesu najvažniji razlozi uzgoja ozimog ječma. Za ozimi ječam obrada treba početi ranije nego za pšenicu, s obzirom na raniju sjetvu. Iako ječam ima slabije razvijen korijenov sustav, on se zbog bioloških i fizioloških svojstava može uzgajati na plodnim i manje plodnim tlima. Uzgaja se na nagnutim površinama, većim nadmorskim visinama, gdje druge žitarice ne mogu uspijevati. Za ozimi ječam stajski gnoj površinski razbacati te ga zaorati plitko na dubinu 10 – 15 cm, ili ga zatanjurati. Drugi način primjene stajskoga gnojiva je ujesen površinski razbacati samoistovarnim prikolicama, kad je usjev visok 10 – 15 cm. Ozimi ječam treba se zasijati ranije, pa pretkultura mora biti usjev koji ranije napušta tlo. Optimalni rok za sjetvu, kalendarski gledano, je period između 01.10. – 10.10. Vegetacijsko razdoblje ozimog ječma traje 240 – 260 dana. Sjetvu treba započeti krajem rujna, a završiti najkasnije do polovice listopada. Žetva ozimog ječma dolazi oko 8 dana prije žetve pšenice. Realno očekivani prirodi ozimog ječma uz provođenje svih agrotehničkih mjera iznose 5 i više t/ha.

Ječam ozimi višeredni potječe iz istočne Azije. Za ishranu stoke koriste se šesteroredne sorte. Ako se u usjeku klasnog vretena razviju sva tri klasića tada se s jedne strane klasa nalaze tri reda kao i s druge strane klasa, pa je to šesteroredni (višeredni) ječam. 

Ječam se uglavnom koristi kao stočna hrana jer posjeduje visoku hranidbenu vrijednost. U hranidbi stoke ječam se koristi kao prekrupa (izmrvljeno zrno koje se koristi za dodavanje u brašno za kruh i u druge proizvode), pa ga je dobro miješati s ostalim zrnatim kulturama, a količina ječma u smjesi ovisi o vrsti i načinu hranidbe životinja. U industriji se rabi prvenstveno u proizvodnji piva i alkohola jer daje kvalitetan slad. Slad ječma rabi se u pekarskoj, konditorskoj, tekstilnoj industriji, u proizvodnji kvasca, škroba i dr.

  1.  za proizvodnju slada dvoredni ječam
  2.  za ishranu stoke šesteroredni ječam
Minimalna kvalitetna svojstva ječma za proizvodnju slada:
  • sortno čist – 95 %
  • zdrav i neoštećen
  • izjednačene klijavosti više od 95 %
  • izjednačene frakcije sjemena I. klasa 90 % više od 2,5 mm
  • svijetložuta boja i sjaj
  • karakteristični miris slame
  • bez primjesa urodice i loma min. 2 %
  • sadržaj vode manji od 14 %
  • hektolitarska težina veća od 66 kg
  • težina 1000 zrna veća od 38 g
  • sadržaj bjelančevina do 10 %
  • sadržaj ekstrakta više od 75 %
  • sadržaj škroba veći od 58 %
  • sadržaj pljevica do 8 %
  • brašnava zrna više od 80 %