No to se ne odnosi na lupinaste voćne vrste koje su energetski bogate mastima i proteinima.  Uzevši takav kriterij, možemo reći da voće karakterizira razmjerno mala energetska gustoća zbog visokog sadržaja vode (osim kod lupinastog voća), te visoka biološka vrijednost zbog sadržaja vitamina, minerala, antioksidansa i vlakana. Tu su i metabolički kofaktori, organske kiseline i čitav splet korisnih fitonutrijenata.

Voćne vrste se međusobno razlikuju prema morfološkim i biološkim osobinama, uvjetima okoline na koje su prilagođene, osobinama i kvaliteti plodova.

Voćke pripadaju različitim botaničkim porodicama. Unutar porodica formira se veliki broj rodova. Većina voćnih vrsta pripada porodici Rosaceae unutar koje postoje rodovi Malus, Pyrus, Prunus, Cidonia i dr.

Zbog preglednosti i lakšeg proučavanja stvoreno je više pomoloških klasifikacija, a kao najprikladnija se pokazala podjela voćaka prema osnovnim obilježjima i građi plodova prema kojoj razlikujemo:

jezgričave voćne vrste (jabuka, kruška, dunja, mušmula);

koštičave voćne vrste (šljiva, breskva, marelica, trešnja, višnja);

lupinaste voćne vrste (lijeska, orah, kesten, badem) i

jagodaste voćne vrste (jagoda, malina, kupina, borovnica, brusnica, ribiz, ogrozd, stolno grožđe).

Posebne skupine čine citrusi odn. agrumi (mandarinka, naranča, limun, limeta, grejpfrut);

južno, suptropsko voće (banana, ananas, maslina, šipak, smokva, rogač, žižula) i

egzotično voće (avokado, mango, papaja, guava, kivi).

Jezgričavo, koštičavo, lupinasto i jagodasto voće prilagođeno je ekološkim uvjetima umjerene kontinentalne klime u kojoj se godišnje izmjenjuju topla i hladna razdoblja. Spomenute voćne vrste uspijevaju u uvjetima umjerene klime zahvaljujući povijesno stečenoj osobini da prije nastupa zime odbacuju lišće i prilagođene su da izdrže jake hladnoće tijekom zimskog mirovanja. Južno voće pak uspijeva samo u toplim krajevima u kojima su zime blage te stabla nisu izložena opasnosti od smrzavanja.