Domaća poljoprivredna proizvodnja soje (lat. Glycine max) u procesu je prilagođavanja agrarnoj politici Europske unije, a kao važna odrednica javlja se potreba za zamjenom pšenice i kukuruza pod kojima su zasijane najveće površine u Republici Hrvatskoj. Većom zastupljenošću soje u strukturi domaće poljoprivredne proizvodnje utjecalo bi se, između ostalog, na intenzivniji razvoj ostalih industrijskih grana, među kojima je važno spomenuti proizvodnju jestivog ulja, vegetarijanskih proizvoda, te stočarsku proizvodnju.
Tržišna potražnja za sojom nije upitna ni na domaćem tržištu, ni na tržištu Europske unije, što čini dodatan razlog poticanja te ratarske kulture. Prednost soje proizvedene u Hrvatskoj je u GMO-free strukturi, što predstavlja sigurnost izvoza na svjetsko tržište. Sjeme je genetski modificirano tako da je otporno na jedan pesticid (Roundup) koji se koristi za uništavanje korova.
Polja GMO soje svake se godine prskaju se 200 – 300 milijuna litara herbicida, uglavnom Roundupa. Ovaj herbicid ima negativan učinak na okoliš i zdravlje 120 milijuna ljudi. Time je Argentina postala gigantski pokus u uzgoju GMO soje, tolerantne na Monsantov otrovni herbicid Roundup.
Sastav sjemena:
- 40 % bjelančevina
- 20 % ulja
- više od 30 % raznih ugljikohidrata
- vitamini: C, B, A, D, E, K
- minerali
Bjelančevine su po kemijskom sastavu gotove identične bjelančevinama životinjskog podrijetla. Nusproizvod nakon izdvajanja ulja jest sojina sačma ili sojine pogače, koje su nezamjenjiva proteinska komponenta za izradu krmnih smjesa.
Soja predstavlja najvažniju proteinsko – uljnu biljku. Pored toga proteini soje imaju visoku biološku vrijednost i sadrže 12 esencijalnih aminokiselina, važnih za ishranu ljudi i životinja od kojih su najznačajnije: lizin, triptofan, metionin, cistin…itd. Soja je značajna kao i uljana kultura. Sojino ulje spada u grupu polusuhih ulja, a dobiva se hladnim cijeđenjem sjemena. Sojino ulje sadrži oko: 95% triglicerida i 5% fosfolipida od kojih su najvažniji lecitin (4%). Ulje soje se koristi za ljudsku ishranu, ali i u tehničke svrhe i u farmaceutskoj industriji.
No, i pored visokovrijednih sastojaka, zrno soje sadrži i štetne materije kao što su:
- ureaza,
- tripsin.
Te štetne materije smanjuju biološku vrijednost. Glavne metode za odstranjivanje ovih štetnih materija su:
- vlažno zagrijavanje ( kuhanje i autoklaviranje)
- suho zagrijavanje i prženje
- ekstrudiranje i infracrveno zagrijavanje
- mikroniziranje.
Soja ima veliki značaj i u ishrani domaćih životinja. Sojina sačma nakon izdvajanja ulja i sojino brašno su veoma kvalitetna bjelančevinasta komponenta stočne hrane. Sojina sačma sadrži 44-48%, a brašno 38 – 52% proteina. Zelena masa soje predstavlja kvalitetno voluminozno hranjivo u stočarstvu.
Prinos zelene mase soje se kreće 30 – 50 t/ha što osigurava 1000 – 1500 kg proteina i 800 – 1000 kg mineralnih materija. Po hranjivoj vrijednostima sojino zrno je nezamjenjivo u intenzivnoj stočnoj ishrani. Međutim da bi se ono koristilo u stočnoj ishrani mora se prethodno doraditi, tj. moraju se odstraniti štetni sastojci iz zrna kao što su tripsin inhibitor, ureaza, hipooksidaza i drugih koji kod životinja dovode do poremećaja metabolizma.
Sojino zrno se prerađuje i koristi za proizvodnju sira (tofu), mlijeka, pljeskavica, hrenovki, kruha, raznih slastica i dr. Odvojen lecitin iz sojinog ulja ima primjenu u pekarskoj, konditorskoj, farmaceutskoj, tekstilnoj i kemijskoj industriji. Kvalitetom bjelančevina i visokim sadržajem ulja nadomjestak je za meso (u ljudskoj ishrani zadovoljava oko 30 % potreba za bjelančevinama), više od drugih kultura.
Soja vodi porijeklo iz Azije. Kao pretkom kulturne forme soje smatra se divlja soja (lat. Glycine ussurienssis).
Veoma je stara kulturna biljka i na istoku ima dugu povijest u ishrani ljudi i domaćih životinja. Iako je bila poznata u Kini i Mandžuriji, sporo se širila u svijetu. U Europu je donesena 1692. god. zahvaljujući botaničaru Engelbertu Kaemferu. Njezin uzgoj u Europi počinje u 19 stoljeću. U Francuskoj je prvi put zasijana 1840 godine. Do tada se uzgajala samo u botaničkim vrtovima. Njena masovna proizvodnja i prerada počinje tek nakon izgradnje prve tvornice za preradu zrna soje 1908. godine u Engleskoj. U SSSR-u njeno značajno širenje počinje tek 1932. godine.
Na naše prostore soja je donesena početkom 20. stoljeća. Značajna proizvodnja počinje 1934. godine izgradnjom tvornice ulja u Zagrebu. Soja po proizvodnji zauzima peto mjesto u svijetu, odmah poslije riže, pšenice, ječma i kukuruza. Najveći proizvođač soje je SAD, zatim Brazil, Argentina, Kina, Indija.
