Soju napada mnogo uzročnika biljnih bolesti, no za sada kod nas oni ne čine znatnu ekonomsku štetu pa se suzbijanje protiv bolesti uglavnom ne provodi. Mjere zaštite soje počinju doradom i tretiranjem sjemena, izborom otpornih sorti, vremena i načina sjetve, izborom površine za sjetvu pa do zaštite u toku vegetacije (paljenje žetvenih ostataka, zaoravanje žetvenih ostataka, plodored).
Prema uzročnicima, bolesti soje dijelimo na:
Mikoze
- Plamenjača (lat. Peronospora manshurica)
- Crna pjegavost (lat. Septoria glycines)
- Lisna pjegavost (lat. Phyllosticta sojaecola)
- Bijela trulež (lat. Sclerotina sclerotiorum)
Bakterioze
- Bakteriozno sušenje (lat. Pseudomonas syringae pv.glycinea)
Viroze
- Mozaik soje (soja virus 1 – SMV)
- Plamenjača soje (lat. Peronospora manshurica) se sjemenom raširila diljem svijeta, a u našoj je zemlji opisana od 1983. godine i od tada se javlja gotovo redovito svake sezone ali u različitim intenzitetima.
Vremenske prilike i osjetljivost sorata soje značajno utječu na pojavu ove bolesti, a štete se očituju u zbog ranije defolijacije, slabije kvalitete sjemena i gubitak uroda 8 – 12 %. Vrlo visoka vlažnost zraka, učestalo noćno vlaženje usjeva (rose, vlaženje od kiše) uz temperature zraka između 15° i 25°C optimalne su za razvoj plamenjače soje. Plamenjača se uvijek javlja na mladim ili vršnim listovima soje u obliku svjetlo-žutih pjega vidljivih s gornje strane lišća. U sjemenskim usjevima soje urod se ne može prihvatiti kao sjemenski materijal ako obavezne zdravstvene analize sjemena konstatiraju zarazu sa plamenjačom iznad 5 %.
Smatra da u merkantilnoj proizvodnji usjevi soje imaju približno 30 % više lisne mase koja joj treba za fotosintezu, pa tako zaraza od plamenjače ne prelazi taj kritični prag pa se u pravilu plamenjača soje ne suzbija (izuzev u sjemenskoj proizvodnji).
Simptome nalazimo najčešće na lišću, mahunama i sjemenu. Najčešće simptome nalazimo na licu lista u vidu žućkastih pjega koje su ovijene klorotičnim rubom. Pjege su vrlo sitne 1 – 4 mm velike i razbacane po cijeloj plojci. U povoljnim uvjetima za razvoj bolesti dolazi do spajanja pjega, nekroze tkiva koje puca, tako da se može javiti i šupljikavost. Sa donje strane lista na mjestu pjega javljaju se sivkaste nakupine konidiofora i konidija. Bolest se javlja početkom lipnja na prvim mladim listovima i širi se putem konidija na ostalo lišće. Osim na lišću simptome nalazimo i na mahunama i sjemenu. U unutrašnjosti mahuna i na zaraženom sjemenu formira se bjeličasta prevlaka. Zaraženo sjeme je sitnije i na njemu se vide veće ili manje raspukline. Ukoliko se posadi takovo zaraženo sjeme, odmah nakon klijanja i nicanja dobijemo sisteminčno zaražene biljke koje zaostaju u rastu, a na prvim listovima uočavaju se svjetlo zelenkaste zone.
Optimalni uvjeti za razvoj bolesti su temperature 20 – 22 °C i vlažno vrijeme. Bolest se prenosi putem zaraženog sjemena i biljnih ostataka. Tijekom vegetacije zaraza se širi konidijama putem vjetra.
Mjere zaštite kojima možemo suzbijati plamenjaču soje su agrotehničke i kemijske.
Agrotehničke mjere zaštite su:
- plodored u kojem soja dolazi svake 3. ili 4. godine,
- sjetva zdravog sjemena,
- duboko zaoravanje sjetvenih ostataka,
- sjetva otpornijih sorata.
Kemijske mjere suzbijanja bolesti soje provode se najčešće na sjemenskim usjevima. Procjena za određivanje vremena suzbijanja obavlja se na osnovi pregleda parcele i to osobito za vlažnog proljeća i ljeta (2 – 3 puta u početku vegetacije, u cvatnji i pred karaj vegetacije). Pregled se obavlja vizualno, a osoba koja obavlja pregled kreće se dijagonalno kroz parcelu. Prema skalama također određujemo potrebu za suzbijanje plamenjače. Od fungicida kod nas se mogu koristiti oni na osnovi metalaksila, a u svijetu se koriste i fungicidi na osnovi azoksistrobina.
