Ravnomjerna opskrba vodom tijekom vegetacije ima značajan utjecaj na uspješan uzgoj mrkve. U fazi nicanja treba osigurati optimalnu vlagu u sjetvenom sloju tla jer je u suprotnom nicanje otežano i neujednačeno.
Početak faze zadebljanja korijena kritična je u pogledu potrebe za vodom, stoga treba osigurati dovoljnu količinu vlage u tlu u to vrijeme, ovisno o kultivaru ta faza nastupa 50 – 70 dana nakon sjetve. Ako se vlaga ne osigura oborinama potrebno je navodnjavanje (20-30 mm).
U fazi maksimalnog porasta zadebljalog korijena (80 – 100 dana nakon sjetve) ono može pucati ako je navodnjavanje preobilno.
Mrkva se navodnjava kišenjem.
Ovom metodom navodnjavanja voda se raspodjeljuje po površini tla u obliku prirodne kiše.
Prednosti navodnjavanja kišenjem:
- mogućnost upotrebe u različitim topografskim uvjetima,
- pripremni radovi na zemljištu su nepotrebni ili minimalni,
- ne zauzima obradivu površinu,
- ne smanjuje korištenje mehanizacije,
- mogućnost ekonomičnog korištenja raspoložive vode zbog točnog doziranja,
- tlo je manje izloženo pogoršanju fizikalnih svojstava,
- mogućnost navodnjavanja tek zasijanih polja i mladih nasada, mogućnost primjene fertirigacije.
Pri navodnjavanju kišenjem uređaj sistema zahvaća vodu iz izvora, zatim je tlači kroz cijevi i na kraju je preko raspršivača, u obliku prirodne kiše, raspodjeljuje po površini koju navodnjava.
Sistem navodnjavanja može biti prenosiv, polustabilan i stabilan.
- U prenosivom sistemu svi dijelovi su prenosivi, a cijevi se spajaju brzopriključnim spojkama.
- Polustabilni sistem ima stabilni uređaj za zahvaćanje vode i glavni cjevovod, dok su kišna krila i raspršivači prenosivi. Glavni cjevovod je najčešće postavljen u tlu, tako da na površinu tla izlaze samo hidranti na koje se spajaju kišna krila.
- Stabilni sistem ima sve dijelove stabilne. Raspršivači se priključuju na cijevnu mrežu koja je najčešće postavljena u tlu.
Svaki sistem navodnjavanja kišenjem se sastoji od vodozahvata, mreže cijevi, raspršivača i armature. Vodozahvat može biti gravitacijski ili primjenom pumpnog agregata. U vodozahvatu pumpnim agregatom, voda se usisava iz izvora i tlači potrebnim tlakom kroz mrežu cijevi do raspršivača. Pumpni agregat se sastoji od pogonskog motora i pumpe, najviše se koriste centrifugalne pumpe. Neophodno je uskladiti snagu pogonskog motora sa zahtjevom pumpe.
Cijevna mreža služi da se voda provodi od izvora do raspršivača. Ova mreža sastoji se od usisne cijevi, glavnog cjevovoda i kišnih krila. Na kišnim krilima se na određenim razmacima nalaze odvojci za spajanje raspršivača.
Raspršivači imaju završnu ulogu u sistemu kišenja. Oni prskaju (razdjeljuju) vodu po površini tla u obliku kapljica. Budući da je njihova uloga vrlo važna, oni moraju pravilno i kvalitetno raditi. Raspršivači se mogu razlikovati prema vodnom tlaku, dometu bacanja vode, količini izbacivanja vode, površini kišenja, intenzitetu kišenja, vrsti i broju mlaznica, načinu pogona i načinu kišenja.
Za primjenu kišenja potrebno je izvršiti pravilan izbor raspršivača. Za navodnjavanje povrtnih kultura najpovoljnije je lagano kišenje pa će najbolji biti raspršivači malog intenziteta i malog dometa.
Jedna od najvažnijih osobina raspršivača jest ravnomjernost kišenja. Idealno kišenje narušava puhanje vjetra pri navodnjavanju. U pravilu pri kišenju najviše vode padne oko samog raspršivača, a prema kraju dometa sve manje. Zbog toga se u svrhu što ravnomjernijeg kišenja po cijeloj površini raspršivači prikladno razmještaju po površini koja se navodnjava..
Osim raspšivača pri kišenju je vrlo važno postaviti najpovoljniji raspored cijelog uređaja. Položaj zahvata vode, glavnog cjevovoda i kišnih krila može biti različit. Pri izboru potrebno je voditi računa o izvoru vode, topografskim uvjetima te veličini i obliku parcela. Prema tome, za svaku parcelu je potrebno prethodno razmotriti prirodne, tehničke, tehnološke i ekonomske prilike i nakon toga odlučiti se za položaj pojedinih dijelova uređaja.
Pri navodnjavanju kišenjem vrlo je važno poznavati trajanje kišenja s jednog položaja raspršivača. Ako kišenje traje duže nego što je to potrebno, dodat će se tlu (kulturi) veća ili prevelika količina vode, koja može uzrokovati niz posljedica: pogoršanje fizikalnih svojstava tla, ispiranje hranjiva, eroziju, zaslanjivanje.
U slučaju kraćeg kišenja od potrebnog, tlo se neće do potrebne dubine saturirati vodom u vrijednosti poljskog vodnog kapaciteta.
Obrok navodnjavanja će zavisiti od osobina tla, kulture i momentalnog stanja vlažnosti tla.
Pravilno doziranje vode vrlo je značajno u praksi navodnjavanja.
Obrok navodnjavanja je količina vode koja se dodaje jednim navodnjavanjem (m3/ha ili u mm). Obrokom treba navlažiti tlo do poljskog vodnog kapaciteta što znači da obrok navodnjavanja ovisi o vrsti tla. Za određivanje obroka navodnjavanjem potrebno je poznavati vlažnost tla prije navodnjavanja te vodna svojstva tla. Razlika između poljskog vodnog kapaciteta i trenutačnog sadržaj vode u tlu predstavlja obrok navodnjavanja.
Trenutak početka navodnjavanja predstavlja točno određeni trenutak dodavanja obroka navodnjavanja, što je jedan od uvjeta za uspješno i racionalno navodnjavanje. Ako se trenutak navodnjavanja određuje ″od oka″ navodnjavanje je neracionalno, a može biti i štetno.
Kako bi se ostvario povoljan trenutak početka navodnjavanja i odredio obrok navodnjavanja te time omogućila rentabilna i racionalna potrošnja vode potrebno je koristiti mjerače vlage u tlu.
