Već su spomenuta 3 osnovna tipa / varijeteta / celera unutar kojih se kultivari selekcioniraju na određene poželjne karakteristike s obzirom na zahtjeve potrošača.
Celer korjenaš koji je kod nas ujedno i najzastupljeniji u uzgoju selekcionira se na veći okrugli ili ovalni „zadebljali korijen“ sa što manjim udjelom skraćene stabljike, „korijen“ mora biti gladak, sa što manje čupavog korijenja po strani (samo na donjem djelu) što olakšava vađenje i čišćenje, poželjno je da „meso“ bude bez šupljina, ujednačene bijele boje te da kuhanjem ne mijenja boju. Poželjno je da lišće bude srednje bujno jer se i ono može iskorištavati. Otpornost prema bolestima važno je svojstvo pri oplemenjivanju a isto tako u obzir se uzima i otpornost na prijevremenu cvatnju tj. kultivari se selekcioniraju na dulji stadij vernalizacije.
Sorte korjenaša (Bejo Zaden ): Luna, Ilona, Diamant, Brilliant.
Celer listaš koji se najviše koristi za preradu (sušenje i zamrzavanje) a kosi se 2 do 3 puta u toku vegetacije mora se brzo regenerirati te je poželjno da ima velike liske.
Sorta: Safir (Bejo Zaden).
Celer rebraš podijeljen je u dvije skupine:
1. bijeli „rebraš“ – svijetlo zelenih peteljki koje su krhke s malo sklerenhima. Nisu jako bujne i trebaju gušći sklop.
2. zeleni američki „rebraš“ – ima tamnije zelene peteljke, bujniji su te bogatiji vitaminima od bijelog rebraša. Najviše cijenjen u Americi odatle i ime.
Za obje skupine poželjan je uspravan rast, duge peteljke (20 – 25 cm) koje moraju biti ravne, glatke, sočne i ne smiju biti šuplje. Selekcioniraju se i na otpornost prema bolestima i prijevremenoj cvatnji.
Razlikujemo prema dužini vegetacije sljedeće kultivare celera rebraša:
- rani,
- srednje – rani,
- kasni.
Sorta: Tango (Bejo Zaden) – boja lista i peteljki je srednje zelena.
