Luk

Luk spada među najstarije povrtlarske kulture i od davnina se upotrebljava za prehranu ljudi. Miris mu je aromatičan, a okus snažan, manje ili više ljut. Okus luka ovisi o klimi u kojoj raste – što je blaža klima, to je luk slađi. 

Latinski naziv za luk (lat. Allium cepa L.) u prijevodu znači “jedan”, “jedinstven”, a za to postoje dva razloga. Jedan je taj što luk ima jednu jedinstvenu glavicu, za razliku od svog srodnika češnjaka, dok je drugi razlog taj što se sama glavica luka sastoji od više ujedinjenih, koncentrično poredanih listova koji čine glavicu luka. Ubraja se u one vrste povrća (kao što su primjerice peršin, celer, pasternjak, poriluk) koje se koriste i kao začini, pa je stoga ponekad teško odrediti pravu granicu između povrća i začina.

Sorte luka razlikuju se po boji, veličini i okusu. U proljeće i ljeto tu je visoka sorta mladog luka, koji ima slatkasti ili srednje jaki okus. U jesen se bere luk većih glavica koje se suše, pa nakon nekoliko mjeseci imaju suhu i lako lomljivu ljusku. Ima izražajnu aromu, a naziv je dobio prema svojoj boji – bijeli, žuti i crveni (ljubičasti). Tu spada i ljutika, sorta luka s manjim glavicama.

Luk potječe iz Azije i Bliskog Istoka, a uzgaja se preko 5000 godina. Egipćani su osobito cijenili vrijednost luka tako što su njime plaćali radnike koji su gradili piramide, dok su faraoni (npr. Tutankamon) stavljali luk u grobnice da im posluži u zagrobnom životu.

U Indiji se još u 6. stoljeću luk, osim u kuhinji, koristio i za liječenje. Popularnost luka održala se i u starih Grka i Rimljana, a osobito su ga koristili siromašni slojevi ljudi kao dodatak svojim jednostavnim jelima.

U srednjem vijeku bio je nezamjenjivo povrće u mnogim europskim zemljama, pa se čak posluživao kao dio zdrava doručka. Kristofor Kolumbo proširio je luk na zapad, a danas su najveći uzgajivači ovoga široko rasprostranjenoga povrća Kina, Indija, Sjedinjene Američke Države, Rusija i Španjolska.

Hranjiva vrijednost luka

Luk je neizostavna namirnica u pripremi različitih jela pri čemu se termički obrađuje a koristi se i svjež u salatama ili kao prilog. Konzervirati se može sušenjem ili pak se marinira u miješanim salatama a bijele lučice mariniraju se samostalno.

Hranjiva vrijednost te vitaminsko-mineralni sastav navodi se u tablicama:

Tablica 1  Hranjiva vrijednost svježeg luka

Tablica 2  Mineralni sastav luka

Tablica 3  Sadržaj vitamina u luku

Mladi luk je bogatiji karotenom osobito lišće.

Luk ima samo 42 kcal / 176 kJ na 100 g, od čega najviše energije dolazi od ugljikohidrata (92%). Od ugljikohidrata najzastupljeniji su šećeri glukoza i saharoza do 6%.

Važni sastojci luka su i tiosulfinska kiselina (usporuje rast bakterija) i alin (pod djelovanjem fermenata alinaze prelazi u alcin koji daje karakterističan miris luku).