Soja je samooplodna diploidna jednogodišnja zeljasta biljka, koja ima sposobnost vezati atmosferski dušika putem dušićne fiksacije.
Korijen - ima jak korijenov sistem, po obliku vretenast i veoma dobro razgranat. Ima veliku apsorpcijsku moć. Korijenov sistem se sastoji od glavnog vretenastog korijena i sekundarnog korjenja. Glavni korijen prodire u dubinu i do 150 cm, što zavisi od sorte i fizičko-kemijskih osobina zemljišta. Sekundarno korijenje je rasprostranjeno u podoraničnom sloju na dubini od 30 – 50 cm. Dubina korijena soje u prvim fazama razvoja se razvija znatno brže nego nadzemnih dijelova. Rast korijena u vrijeme nalijevanja zrna je usporen, a potpuno prestaje pred fazu fiziološke zrelosti. Važnost korijenovog sistema soje je u tome što on direktno utiče na visinu prinosa, što je povezano sa njegovom usisnom moći. Time se povećava lisna površina, broj mahuna po biljci i broj zrna u mahuni a samim tim i prinos.
Kvržične bakterije kao i kod ostalih lepirnjača, na korijenu soje se formiraju kvržice u kojima žive bakterije nitratni fiksatori (lat. Rhizobium japonicum i drugi sojevi). Simbioza između bakterija i korijena soje ide u tom pravcu da bakterije od soje uzimaju ugljikohidrate i dr. hranjiva, a soju obogaćuju dušikom (imaju sposobnost da vežu atmosferski dušik, pomoću enzima nitrogenaze i prevode ga u NO3ˉ - nitratni oblik koji je pristupačn biljkama ). Kvržične bakterije se isključivo nalaze oko korjenovog vrata na primarnim i sekundarnim žilicama do dubine zemljišta oko 15 – 20 cm. Broj kvržičnih bakterija na korijenu soje varirau u jako širokim granicama ( može biti i do 120 ) ovisno od niza faktora. Kvržice se počinju stvarati na korjenu soje od momenta infekcije korijena bakterijama (lat. Rhizobium japonicum i dr.) kroz korijen dlačice. Nakon infekcije 2 – 3 tjedna, počinju fiksaciju N iz zraka i sposobne su da biljke hrane dušikom. U populaciji kvržičnih bakterija u zemljištu mogu biti zastupljeni prirodni efektivni inefektivni sojevi. Aktivnost sojnih bakterija zavisi od niza faktora kao što je: areacija zemljišta, temparatura zemljišta (od 6 - 28ºC), vlažnosti zemljišta, fizičkih i kemijskih osobina zemljišta. Od fizičkih i kemijskih osobina značajnu ulogu ima zbijenost zemljišta i pH vrijednost. Na pretjeranom zbijenim, kiselim i alkalnim zemljištima neće doći do formiranja kvržičnih bakterija, a time neće doći ni do fiksacije dušika. Černozemi, smojnice i gajnjače, aluvijalna zemljišta, odnosno zemljišta dobre strukture i neutralne reakcije (pH 7) su najpovoljnija za razvoj kvržičnih bakterija. Količine dušika koje mogu biti vezane pomoću nitrifikacijskih bakterija kreću se od 100 – 300 kg od čega bakterije 75% ostavljaju biljkama, a 25% koriste za svoje potrebe.
Stabljika je grmolika. U početnom razvoju zelene je boje prekrivena je dlačicama, a na kraju vegetacije u fazi zrenja odrveni i poprima tamnosmeđu boju.
U pogledu karaktera rasta stabljike kod soje se razlikuju najćešče tri grupe i to:
Stabljika je sastavljena od većeg broja članaka (nodija), a dio stabla između dva članka je internodij. Broj članaka je najčešći od 12 – 15, dužine 60 – 130 mm. Na svakom nodiju formira se list, a u pazuhu svakog lista nalaze se pupoljci iz kojih se razvijaju bočne grane, cvat i cvjetovi. Soja je sklona i grananju, a intezitet grananja zavisi od sorte i agroekoloških uslova. Intezitet grananja zavisi i od gustoće usjeva, što biljke imaju veći vegetacijski prostor to se više granaju i obrnuto u gustim usjevima grananje često izostaje. Broj grana po stabljici se kreće od 1-6 pa i više grana. Visina stabljike je najčešće između 80 – 120 cm, a prva etaža mahuna javlja se na 4 – 14 cm.
List - kroz razvojni stadije soje razlikujemo 4 tipa lista (kotiledon, primarni listovi,troliske, zalisci). Sojin list je troper. Prvi par listova su postavljeni jedan prema drugom, dok su svi ostali listovi na stabljici su postavljeni naizmjenično. Pojedine liske u listu su postavljene na kratke peteljke, sa tim da je peteljka srednjeg lista najduža dok su ostale kraće. Liske mogu biti različitog oblika, a najčešće su: okrugle, ovalne, jajaste i kopljaste, a vrh im može biti slabije ili jače zašiljen. Krmne sorte imaju krupnije listove, a divlje sorte imaju sitnije listove. Površina lista može biti ravna, glatka ili blago nabrana, a po konstituciji zbijene, tvrde, mekane i nježne. Boja lista je od blijedozelene do tamnozelene. Broj listova po biljci je najčešće oko10 – 20.
Cvijet - soje izbija iz pazuha listova i sakupljeni su u kratke ili duge cvati, a postavljeni su na kratkim drškama. Boja cvijeta soje može biti bijela, blijedoružičasta do blijedoljubičasta. Boja cvijeta zavisi od boje hipokotila i antocijana koji se nalazi u hipokotilu. Cvijetovi kod soje su leptiraste građe koji se sastoje od: čašice, krunice, prašnika i tučak. Soja je autogamna (samoopldna ) biljka. Oplodnja se vrši u zatvorenim cvijetovima. Cvijetovi soje nemaju miris.
Plod – mahuna duge je 3 – 5 cm, najčešće blago srpasto povijene na poprečnom presjeku ovalne. Mahuna može biti žuta, smeđa ili crna. Po površini je najčešće dlakava, gruba, kožasta i tvrda. U njoj se nalazi od 1 – 5 sjemenki,najčešće od 2 – 3. Na jednoj biljci može biti 10 – 300 mahuna ovisno o sorti i agrotehnici.Pucanje mahuna i osipanje sjemena je različito izraženo zavisno od sorte. Ono nastupa u prezrelosti, a naročiti ako se smjenjuje vlažno i suho vrijeme. Zato selekcija teži da stvori sorte koje prvu mahunu formiraju visoko od zemljišta (do 20 cm) i koje u žetvi ne pucaju.
Sjeme - soje može biti okruglo, ovalno, jajasto sa bočnih strana blago spljošteno. Boja sjemena zavisi od sorte, a može biti blijedo žuta, intezivno žuta u raznim nijansama, zelenai crna. Sjeme soje se sastoji iz sjemenjače i klice. Masa 1000 sjemenki iznosi 40 – 500g, a najčešće 100 – 200g.
Ukoliko želite pristupiti informacijama o najnovijim tehnologijama u poljoprivredi te modernom pristupu u poljoprivrednoj proizvodnji, kliknite ovdje.
Pratite nas također i na Facebook-u.