Počeci uzgoja vinove loze sežu u davnu prošlost, zemljopisno negdje između Crnog i Kaspijskog mora, a prema nekim istraživačima i u područje Sredozemlja.
Iz tog područja vinova loza se širila u tri smjera: na istoj prema Indiji, na jug prema Palestini i Egiptu i na zapad preko južnog dijela Rusije, Male Azije i Balkanskog poluotoka. Prije pojave vinove loze, u davnoj prošlosti, postojale su biljke su biljke slične vinovoj lozi. Dokaz su postojanja tih biljaka fosilni ostaci pronađeni u Europi, u Americi i Aziji, u Hrvatskoj kod mjesta Radoboj blizu Krapine u Hrvatskom Zagorju (šest vrsta). Plemenita vinova loza (Vitis vinifera) nastala je križanjem u prirodi, pa otud i mnoštvo sorta.
I čovjek je križanjem i uzgojem stvorio mnogobrojne sorte. Stalnim križanjem i selekcijom stvaraju se i danas u mnogobrojnim rasadnicima nove sorte, vrjednije kakvoćom , a nestaju neke od starijih, manje vrijednih sorata.
Na Balkanskom poluotoku, pa i području Hrvatske, vinovu lozu su prenijeli Tračani iz Male Azije, a na obale Jadranskog mora Feničani i Grci.
Najranije tragove uzgoja vinove loze i proizvodnje vina na tlu Hrvatske mnogi autori smještaju u Istru. jedan od dokaza nalazimo u Raškoj dolini: ondje postoji dolina, uvala koja se još i danas zove Kalavojna, što na grčkom jeziku znači dobro vino (kala = dobar, oenos =vino). Argonauti, slavni grčki pustolovi što su pod Jasonovim vodstvom plovili i Jadranom, prema legendi osnovali su i grad Pulu (Polis), pa su došli i do Reške doline, odnosno do uvale Kalavojna, kako su je oni prozvali jer su tu zatekli dobro vino.
Prema tome, vinova loza u Rašku dolini bili su donijeli Feničani, trgovci, koji su plovili uzduž i po preko Sredozemnog mora, pa i Jadrana. Oni su dolazili na dno Jadrana, na istočne obale Istre, jer je ondje završavao kopneni dio jantarskog puta, od Baltika i Sjevernog mora prema bogatijem Sredozemlju.
Kulturu vinove loze od Feničana primilo je ilirsko pleme Histri, po kojemu je Istra dobila ime. Rimljani koji su pokorili ilirsko pleme Histra (179-178. godine prije Krista), ondje su zatekli razvijeno vinogradarstvo i maslinarstvo, a i proizvodnju žita.
Hrvatska je sredozemna zemlja. Blaga klima na području primorske Hrvatske, bogatstvo mora i plodna zemlja mnogobrojnih polja i uvala na otocima i priobalju, od davnina su bili privlačni: već su stari Grci tu osnovali naselja tipa grad-država (polis) i uzgajali vinovu lozu. Dokaz tome su i današnja imena gradova i otoka: Korkyra nigra – Korčula crna (crna jer je pokrivena crnogoricom), Issa – Vis, Pharos – Hvar, Tragurion – Trogir, Epidaurus – Cavtat.
U početku Feničani, a kasnije Grci, donosili su na ta područja sadnice vinove loze i masline te proizvodili dobro vino i maslinovo ulje. Mnogi su dokazi o proizvodnji vina na našim područjima kontinentalne i primorske. Na Visu su nađeni vrčevi i čaše iz VI. stoljeća prije Krista.
Grčki pisac Atenaj u djelu “Gozba učenjaka” citira svog starijeg kolegu Agatarida koji je živio u II. stoljeću prije Krista i navodi: “Na otoku Visu u Jadranskom moru proizvodi se vino koje je bolje od svih ostalih vina, ako se s njima usporedi”
Na grčkom novcu, koji je kovan na otoku Hvaru i Visu bio je otisnut grozd s lišćem, a na drugoj strani vrč s vinom (kontharos). Poznati rimski pisac Plinije piše u svom dijelu “Historia naturalis” o vinu “Pucinum”. Tom vinu prepisana je ljekovitost, proizvedena je od najboljih sorta grožđa. Carica Livija, majka rimskog cara Tiberija, kako navodi Plinije stariji (23-79), dugovala je svoju duboku starost od 82 godine upravo tom vinu.
Pucinum spominje i Ptolomej, no nije utvrđeno je li to naziv vrste vina ili ime vinograda. Novija istraživanja upućuju na to da se Pucinium nalazi iza granice Karna i Japoda, što znači da se lokalitet nalazi u zaleđu grada Rijeke. U zaleđu Poreča,Rovinja i Pule razvile su se velike latifundije koje su proizvodile hranu, u prvom redu za rimsku vojsku. U iskopinama u zapadnoj Istri, u rimskim ladanjskim poljoprivrednim gospodarstvima (tzv. “Villae rusticae”) nađeni su u kamenu klesani motivi vinove loze, a u nekim ostaci muljača, tijeska (preša) i posuda za vino.
Jedan takav nalaz u Barbarigi kraj Fažane, a u Rovinjskom polju nađen je tijesak za tiještenje grožđa i maslina. Na položaju Posolinice, nedaleko od sela Labinci, u općini Poreč, bila je vila rimskog građanina Sesra Apileja Ermija, a kraj nje bogomoljka koja je bila posvećena bogu vina Čiberu ili Baku, jer su se uz vilu nalazili vinogradi tog Rimljanina.
Dokazi o razvoju vinogradarstva tog doba nađeni su diljem naše domovine, pa je tako ime Vinodola u Hrvatskom primorju doslovni prijevod rimskog naziva “Villis vineari”. To je ime još starije jer ga spominje već 340. godina prije Krista grčki geograf Slilaks.
Osim uz jadransku obalu, za vrijeme Rimljana vinogradarstvo je razvijeno u mnogim predjelima kontinentalne Hrvatske, u Hrvatskom zagorju, u okolici Varaždina, zatim oko Krapine, Lobora, Vinagore, Petrijanca, Volodera, Iloka i drugdje.
Utjecaj Rimljana na vinogradarstvo i vinarstvo u mnogim našim krajevima vidljiv je i u nazivima mjesta i dolina. Tako je Vallis aurea (zlatna dolina), današnja Požeška dolina, nazvana prema mnogim vinogradima koji su u to vrijeme u njoj bili zasađeni. Za vrijeme Klaudija (41-45. g. prije Krista) zasađeni su vinogradi na obroncima Moslavačke gore i nazvani Maus Claudius, a za vrijeme cara Proba vinogradarstvo i vinarstvo uspješno se razvijalo na području Panonije i Srijema.
Od druge polovice 4 st. Rimsko Carstvo izloženo je podvalama raznih barbarskih plemena, a Zapadno Rimsko Carstvo pod njihovim udarcima propalo je 467. godine. Bogatstvo juga počelo je provale mongolskih, germanskih, slavenskih i dr. plemena, poznate u povijesti kao velika seoba naroda. Te su seobe potpuno promijenile etičku kartu Europe, a na povijesnu pozivnicu dovele Hrvate.
Hrvati, koji su došli na područje Lijepe naše u VII. st. (627-640.g.), prigrlili su novu kulturu – vinovu lozu. O tome govore i dijelovi bizantskog agrarnog zakona iz VII. st., koji govore da su Slaveni dobri vinogradari, te da namiruju svoje dadžbine u vinu i ulju.
Pokrštavanje Hrvata još više utire put navika trošenja vina s obzirom na značenje vina u kršćanskoj regiji. Zbog uporabe vina u kršćanskom obredu kršćanstvo je zaslužno za očuvanje i širenje vinogradarstva i vinarstva. O vinogradima u vlasništvu Hrvata, pa tako i proizvodnji vina, govore mnoge darovnice kojima se posjedi i vinogradi daruju crkvama i samostanima.
Knez Trpimir darovnicom od 4. ožujka 852. godine dodjeljuje splitskoj nadbiskupiji posjed (vinograde i ranice). Knez Mutimir darovnicom od 892. godine splitskoj crkvi dodjeljuje posjed Putalj (vinograde, oranice i šume). Kralj Petar Krešimir IV. darovnicom daje posjed “Diklo” samostanu Sv. Krševana u Zadru. Na dvoru kralja Petra Krešimira spominje se vinotoč Djedovid, koji je vodio brigu o vinu na kraljevu dvoru.
Ekspanzija vinograda na području primorske Hrvatske u to doba, kada je svaki primorski grad državica, potpomognuta je zabranom uvoza vina, a za prekršitelje su predviđene visoke novčane globe. Za povijest
Zahvaljujući povoljnoj klimi, reljefu i tlu kod nas je moguće uzgajati mnogo kvalitetnih sorata vinove loze. U svijetu vinogradarstva poznato je 5 uzgojnih zona koje su kategorizirane prema temperaturi i broju sunčanih sati, a Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja svijeta koja ima svih pet zona.
Hrvatska broji oko 130 autohtonih sorti vinove loze od kojih je najznačajnija Plavac mali crni od koje se proizvodi naše najpoznatije autohtono crno vino Dingač. Osim plavca malog crnog uspješno se uzgajaju i druge sorte kao što su malvazija, graševina, žlahtina, traminac, pošip i mnoge druge.
Za povijest Istre osobito su važne listine poznate pod nazivom “Istarski proizvod”, a najstarija je pisana 1025. godine. U tim se listinama spominju vinogradi koja valja “čuvet” od škode-štete, a isto tako i šume u kojima se drvo (les) sječe za izradu bačava. U listinama se dalje govori o dužnostima kmeta, pa se spominje vino koje kmet mora odvojiti i predati gospodinu knezu i crkvi.
Vinogradi na otoku Krku spominju se 1163. godine kad sinovi kneza Dujma postaju krčki knezovi.
Vinodolskim zakonom iz 1288. godine uređuje se pudarija (straža) nad vinogradima, govori se o vinu, konobi i kašteladu (podrumar, ekonom, konobar). Članak 43. tog Zakona govori o krčmama, krčmarima i vinskim trgovcima, propisuje kako se ni jednom krčmaru (tavernaru) ne vjeruje bez svjedoka ni u jednom potraživanju koje bi on imao od svog vlastitog vina, osim do deset soldina, a podružniku, znači osobi “ka tuje vino prodaje” do 50 soldina, s time da o tome trebaju priseći.
Vino je bilo najvažniji trgovački proizvod srednjovjekovnih gradova primorske Hrvatske, posebno dalmatinskih gradova. Svaki dalmatinski grad – država posjedovao je vinograde, svojim zakonima, statutima, štitio je proizvodnju vina i sprečava uvoz vina, kažnjavajući prekršitelja velikom novčanom globom.
Proizvodnja vina u Dubrovačkoj Republici (1335-1808) uređuju odredbe senata, kojima se utvrđuje način podizanja vinograda, proizvodnja vina, trgovanje vinom i određivanje cijena. Zaključak Velikog i Malog vijeća iz 1424. godine govori o zabrani prodaje vina iznad određene cijene. Tko je prekršio tu odredbu oduzelo mu se vino. Gostioničar koji je tako prodavao vino morao je Dubrovačkoj općini platiti 25 perpera, osim ako je dubrovačka općina dala prodati Malvasiu. Ovaj zaključak Velikog i Malog vijeća važan je i zato što se u njemu prvi put spominje jedno hrvatsko sortno ime.
I u statutima drugih dalmatinskih gradova uređena je vinogradarsko-vinarska problematika. Primjerice u Zadarskom statutu uređena je sadnja vinograda, proizvodnja i potrošnja vina. I u Hrvatskom statutu iz 1331. godine, a i u Korčulanskom statutu iz 1407. godine propisuju se radovi u vinogradu te proizvodnja i prodaja vina, a vinogradi se štite od namjernog oštećenja. Korčulanski zakon predviđa kaznu odsjecanja ruke onome tko ošteti vinograd.
Gotovo u svim statutima srednjovjekovnih gradova primorske Hrvatske bilo je odredbi koje bi valjalo i danas primijeniti, npr. o uživanju vina uz potrebnu trezvenost, o zabrani prodaje vina pijancima.
U kontinentalnoj Hrvatskoj prvi zapis o vinogradarstvu datira iz 1209. g., kada kralj Andrija II. dodjeljuje Varaždinu status prvoga slobodnoga kraljevskog grada; tu se spominje obaveza da su svakomu novom županu varaždinske tvrđave građani dužni podariti između ostalog i 20 kablova vina.
Godine 1242. zagrebački Gradec postaje slobodan grad Zlatnom bulom kralja Bela IV. i u njoj se izričito spominju zagrebački vinogradi. I ovaj su građani vinogradari bili obavezni feudalcu na dar dati vino i to kralju ako bi došao 4 suda, slavonskom hercegu kraljevska roda 2 suda, a banu prilikom nastupa 1 sud.
U XIII. st. južni obronci Zagrebačke gore bili su jedno od najjačih vinogradarskih područja, a u idućim stoljećima podižu se vinogradi u Sesvetama, Kašini, Retkovcu, Vrapču. U srednjem vijeku poznata su vinogradarska područja Plešivica, Hrvatsko zagorje, Varaždin breg, Kalnik, Moslavačka gora, Požeška dolina i obronci Fruške gore.
U XIV. i XV. st. vino je postala tražena roba, zato feudalci podižu vinograde. Uvodi se naturalna renta u vinu, pa 1351. g. kralj Ludvik uvodi porez, tzv. devetinu od vina. Do druge polovice XV. st. u pogledu teškog rada kmetova u vinogradima feuda ništa se nije promijenilo, pa su na primjer kmetovi iz Volavja (Plešivica) morali feudalčevu vinogradu dva puta okopati, godišnje pripremiti 100 kolaca i vino dopremiti u podrum.
Ubrzo zatim učestalim provalama Turaka vinogradarstvo stagnira i nazaduje. Provale Turaka praćene su pljačkom, razaranjima i odvođenjem seljaka – kmeta u ropstvo. Najprije su opustošeni Srijem i srednja Slavonija, a onda zagrebačka okolica – Plešivica, Križevci.
U krajevima pod Turcima zabranjuje se proizvodnja i uporaba vina, jer tako nalaže islam, vinogradi se krče, a podiže se nešto za proizvodnju stolnog vina. Isto tako se događa na području Dalmacije; u ratu s Turcima stradaju vinogradi Sinja, Šibenika, Vrlike, Nadina i ostalih primorskih mjesta, o čemu piše Evlija Čelebi. U tim stoljećima i stanovništvo Istre prilično je prorijeđeno čestim ratovima i epidemijama koje su harale, pa je sve to utjecalo na pad vinogradarske proizvodnje.
Poslije oslobođenja od Turaka, Austrougarska je carska komora obavila popis, pa je u Požeškoj dolini 1688. g. pod vinogradima bilo površina od 4285 motike, a 15 g. kasnije od 2291 motike ili u Đakovštini 585, a 15 g. kasnije 193 motike. Ista sudbina zadesila je vinograde Vukovara, Erduta, Našica, Orahovice.
Potkraj XVII. st. i poč. XVIII. st. počinje obnova vinograda. Najprije na malim posjedima seljaka i građana,zatim na velikim posjedima koji su bili podijeljeni feudalcima stranog podrijetla, i to poglavito na području Slavonije. Oni su obnovili sortiment visokokvalitetnim kultivarima.
Uz podizanje vinograda grade se novi, za to doba suvremeni podrumi – Ilok, Kneževi vinogradi, Kutjevo. Vinogradarstvo i vinarstvo zapadnog dijela Hrvatske, koje nije bilo pod Turcima od XVIII. st., a i od ranije, razvija se i postaje jedna od važnih grana poljoprivrede.
Nakon francuske revolucije 1789. g. budi se slobodarski duh ugnjetavanih i potlačenih naroda Europe, dolazi do preokreta, koji zahvaća i naše krajeve. Iz vremena francuske okupacije iz 1814. sačuvan je izvještaj predsjednika općine kantona Vinodolskog i općine Novaljske o napornom životu vinogradara, koji su se borili s burom, posolicom i sušom, sadeći lozu na strmom krševitom tlu, a čuvajući plodnu vinodolsku dolinu za ratarske kulture.
U primorskoj Hrvatskoj mnogobrojne su terase, zidane suhozidom, a zatim punjene zemljom i zasađene vinovom lozom. Rezultat su mukotrpna posla i spomen ljudskom radu težaka Primorja i Dalmacije. Najveći spomenici takve vrste bakarske su terase i primoštenske terade.
Godine 1864. u Zagrebu je održana prva dalmatinsko – hrvatsko – slavonska gospodarska izložba, a na njoj je izloženo 1116 uzorka vina. Gospodarske izložbe održane su i u Osijeku i Požegi. Prije tih izložbi, vina iz Hrvatske izlagana su 1851. u Londonu i 1857 g. u Beču. Prvi Sajam vina u nas održan je 1904. g. u Krapini. Izložena su 262 uzorka.
Prve gospodarske izložbe, i gospodarske izložbe uopće, imale su veliki utjecaj na razvoj vinogradarstva i vinarstva u Hrvatskoj, pa je vino u tim godinama, polovicom 19. st. bilo značajan proizvod u cjelokupnoj poljoprivrednoj proizvodnji, osobito s obzirom na cijenu i potražnju. U to vrijeme najpoznatija vina iz područja Dalmacije bila su: maraština, vugava, dubrovačka malvazija, bijeli i crveni refošk, muškat i dr. Iz Hrvatskog primorja bila su poznata žlahtina, bakarska vodica. U kontinentalnoj Hrvatskog isticala su se moslavačka i kutjevačka, erdutska, iločka, đakovačka, brodska i duga vina.
Nakon svih tih uspjeha dolaze teške godine za vinogradarstvo Europe, pa i Hrvatske. Potkraj 19 st. pojavljuje se trsna uš (filoksera), koja je gotovo potpuno uništila vinograde. Najjači napad filoksere bio je od 1895. do 1905. g. Mnoga gospodarstva u Hrvatskoj ostala su bez sredstava za život, a pogotovo je ta pošast, filoksera, pogodila Istru, Hrvatsko primorje i Dalmaciju, jer je u tim krajevima vinova loza bila uglavnom monokultura, pa su tada mnogi ljudi iz krajeva dolazili za zaradom, iseljavali se u Ameriku i Australiju. Počela je obnova vinograda na američkim podlogama, koje su bile otporne na filokseru. To je bilo mukotrpan i dugotrajan posao.
Podizanje novih vinograda na američkoj podlozi stručan je posao, pa su vinorodnim krajevima podignuti mnogobrojni rasadnici s matičnjacima američkih podloga, a odražavali su i cjepljarskim tečajevi. Jedan od takvih rasadnika bilo je u Novom Vinodolskom. Kako narod kaže, svako zlo za neko dobro. U obnovi nakon pošasti filoksere u vinogradima Hrvatske uvedene su mnoge promjene, proširen je sortiment, uvedene su nove sorte, novi uzgojni oblici, gnojidba i zaštita vinove loze od bolesti i štetnika.
Sve je to utjecalo na promjenu tehnoloških postupaka pri proizvodnji vina, a i na konačan proizvod – vino.
Nakon prvog svjetskog rata razvija se zadrugarstvo u našim krajevima, javljaju se specijalizirane zadruge, pa i vinogradarsko – vinarske zadruge. Zadruge su u vrijeme osnivanja imale dvojaku zadaću. Jedna je bila obnova vinograda uz vođenje u sortiment novih sorata i podizanje zadružnih podruma, a druga vođenje novih tehnoloških postupaka. Bilo je to vrijeme svjetske ekonomske krize i doba izraženih teškoća u prodaju vina, pa je i zadrugarstvo bilo jedan od načina borbe za opstanak na vinarskom tržištu. Jedna od tih zadruga je Prva vinogradarsko – voćarska zadruga osnovana 1929. g. u G. Desincu, u Plešivičkom podrajonu.
Nakon II. svjetskog rata stalna je tendencija smanjivanja površina pod vinogradima i u bivšoj Jugoslaviji (osim Kosova i Makedonije), i u Republici Hrvatskoj. Godine 1939. u Jugoslaviji je bilo pod vinogradima 244.000 ha, od toga u Hrvatskoj sa 45,6%, dakle 110.000 ha.
Nakon završetka drugog svjetskog rata organizirana su krupna društvena poljoprivredna gospodarstva, s plantažnim nasadima vinograda i suvremenim vinarijama – podrumima, gdje se proizvode visokokvalitetna vina. Takva se su gospodarstva podizala na području kontinentalne Hrvatske, a u rajonu primorske Hrvatske gradile su se u to vrijeme suvremene industrijske vinarije, koje su sve do naših dana opremale suvremenim strojevima (tijeskovi, muljače – ruljače, pročistači, centrifuge itd) inox – cisternama, punionicama i dr. Uz određeni tehnološki postupak u tim vinarijama danas se proizvode naša čuvena i kvalitetna vina.
Vino je rezultat ljudskog rada, zadovoljava određene ljudske potrebe, koje se širem smislu ubrajaju u prehrambene, ali ipak ne u primarne. Neovisno o tomu, vino je važan tržišni proizvod, koji ima veliko značenje u svjetskoj proizvodnji i potrošnji. Ukupna je svjetska proizvodnja vina oko 280.000.000 hL (od godine do godine varira plus – minus 10 %). Od cjelokupne svjetske proizvodnje Europa proizvodi 75 % . Proizvodnja je u najvećim vinogradarskim zemljama svijeta ovakva ( u milijunima hektolitara):
EUROPA:
Italija 77, Francuska 73, Španjolska 36, Zajednica (bivši SSSR) 35, Portugal 9,6, SR Njemačka 8.7, Mađarska 4.8, Grčka 4.4, Austrija 2.6 i Hrvatska 2.6;
AMERIKA:
SJ i J Amerika 48.000.000 hL; od toga SAD 17.7, Kadana0.6, Argentina 20.4, Čile 4, Brazil 3.7, Urugvaj 0,7.
Vinarstvo Republike Hrvatske temelji se na dugogodišnjoj tradiciji, vino se proizvodi u 89 vinogorja, svojstvenih po raznolikosti tla, podneblja, a i sortnog sastava. Sveukupna površina vinograda u Hrvatskoj iznosi 68.000 ha, čime Republika Hrvatska zauzima 25. mjesto u svijetu i 12. u Europi.
Na osnovi zakona o vinu i Pravilnika o rajonizaciji zaštićuje se zemljopisno (geografsko) podrijetlo vina. Zaštićena su mnoga vina, osobito vina privatnih proizvođača. U Republici Hrvatskog u razdoblju od petnaest godina do 1975. do 1990., proizvodilo se godišnje 20-30 milijuna hL vina. Istodobno se potrošnja vina po stanovniku u Rh kretala od 22,5L do 32,6L. U vinogradarskim predjelima, gdje je vinova loza monokultura, taj je iznos dvostruko veći. Usporedimo potrošnju vina u nekim zemljama Europe: Francuska 95, Italija 93, Švicarska 48, Grčka 40, Austrija 34 litre.
Udruženja proizvođača vina pojedinih vinogradarskih podrajona RH pridonijet će primjeni novih tehnoloških postupaka u vinogradarstvu i vinarstvu. Tako će paleta ponude naših vina biti veća, a organoleptička specifičnost unutar jedne sorte od brijega do brijega u kontinentalnoj Hrvatskoj, i od strane u primorskoj Hrvatskoj, biti će svojstvena tom području.Rezultat našeg podeblja, tla, reljefa, sortimenta i dr. čimbenika, iz kojih izlazi neizmjerno bogatstvo ponude, bili su i bit će otkriće za vinarski svijet.
Iz knjige: Milorad Zoričić, Podrumarstvo (1993)
