Navodnjavanje luka moguće je sistemom kišenja (koje se osobito primjenjuje nakon sjetve luka kako bi se spriječilo stvaranje pokorice), sistemom „kap po kap“ te navodnjavanje u brazde.
Pravilno doziranje vode vrlo je značajno u praksi navodnjavanja. Postoje dva osnovna elementa pri doziranju vode, a to su: obrok navodnjavanja i trenutak početka navodnjavanja.
Obrok navodnjavanja je količina vode koja se dodaje jednim navodnjavanjem (m3/ha ili u mm). Obrokom treba navlažiti tlo do poljskog vodnog kapaciteta što znači da obrok navodnjavanja ovisi o vrsti tla. Za određivanje obroka navodnjavanjem potrebno je poznavati vlažnost tla prije navodnjavanja te vodna svojstva tla. Razlika između poljskog vodnog kapaciteta i trenutačnog sadržaj vode u tlu predstavlja obrok navodnjavanja.
Trenutak početka navodnjavanja predstavlja točno određeni trenutak dodavanja obroka navodnjavanja, što je jedan od uvjeta za uspješno i racionalno navodnjavanje. Ako se trenutak navodnjavanja određuje ″od oka″ navodnjavanje je neracionalno, a može biti i štetno.
Za uzgoj luka potrebno je navodnjavanjem održavati vlagu tla na 70 – 80% poljskog vodnog kapaciteta na dubini od 20 cm dokle seže dubina korijena.
Najveće potrebe za vodom a i hranivima luk ima u fazi intenzivnog rasta lisne mase te u fazi „glavičanja“ odnosno formiranja lukovice. 3 tjedna prije planiranog vađenja luka treba prekinuti navodnjavanje kako ne bi došlo do pucanja vanjskih suhih listova zbog naknadnog rasta lukovica.
Kako bi se ostvario povoljan trenutak početka navodnjavanja i odredio obrok navodnjavanja te time omogućila rentabilna i racionalna potrošnja vode potrebno je koristiti mjerače vlage u tlu.
Navodnjavanje kišenjem
Ovom metodom navodnjavanja voda se raspodjeljuje po površini tla u obliku prirodne kiše.
Prednosti navodnjavanja kišenjem:
- mogućnost upotrebe u različitim topografskim uvjetima,
- pripremni radovi na zemljištu su nepotrebni ili minimalni,
- ne zauzima obradivu površinu,
- ne smanjuje korištenje mehanizacije,
- mogućnost ekonomičnog korištenja raspoložive vode zbog točnog doziranja,
- tlo je manje izloženo pogoršanju fizikalnih svojstava,
- mogućnost navodnjavanja tek zasijanih polja i mladih nasada, mogućnost primjene fertirigacije.
Pri navodnjavanju kišenjem uređaj sistema zahvaća vodu iz izvora, zatim je tlači kroz cijevi i na kraju je preko raspršivača, u obliku prirodne kiše, raspodjeljuje po površini koju navodnjava.
Sistem navodnjavanja može biti prenosiv, polustabilan i stabilan.
u prenosivom sistemu svi dijelovi su prenosivi, a cijevi se spajaju brzopriključnim spojkama.
polustabilni sistem ima stabilni uređaj za zahvaćanje vode i glavni cjevovod, dok su kišna krila i raspršivači prenosivi. Glavni cjevovod je najčešće postavljen u tlu, tako da na površinu tla izlaze samo hidranti na koje se spajaju kišna krila.
stabilni sistem ima sve dijelove stabilne. Raspršivači se priključuju na cijevnu mrežu koja je najčešće postavljena u tlu.
Svaki sistem navodnjavanja kišenjem se sastoji od vodozahvata, mreže cijevi, raspršivača i armature. Vodozahvat može biti gravitacijski ili primjenom pumpnog agregata. U vodozahvatu pumpnim agregatom, voda se usisava iz izvora i tlači potrebnim tlakom kroz mrežu cijevi do raspršivača. Pumpni agregat se sastoji od pogonskog motora i pumpe, najviše se koriste centrifugalne pumpe. Neophodno je uskladiti snagu pogonskog motora sa zahtjevom pumpe.
Cijevna mreža služi da se voda provodi od izvora do raspršivača. Ova mreža sastoji se od usisne cijevi, glavnog cjevovoda i kišnih krila. Na kišnim krilima se na određenim razmacima nalaze odvojci za spajanje raspršivača.
Raspršivači imaju završnu ulogu u sistemu kišenja. Oni prskaju (razdjeljuju) vodu po površini tla u obliku kapljica. Budući da je njihova uloga vrlo važna, oni moraju pravilno i kvalitetno raditi. Raspršivači se mogu razlikovati prema vodnom tlaku, dometu bacanja vode, količini izbacivanja vode, površini kišenja, intenzitetu kišenja, vrsti i broju mlaznica, načinu pogona i načinu kišenja.
Za primjenu kišenja potrebno je izvršiti pravilan izbor raspršivača. Za navodnjavanje povrtnih kultura najpovoljnije je lagano kišenje pa će najbolji biti raspršivači malog intenziteta i malog dometa.
Jedna od najvažnijih osobina raspršivača jest ravnomjernost kišenja. Idealno kišenje narušava puhanje vjetra pri navodnjavanju. U pravilu pri kišenju najviše vode padne oko samog raspršivača, a prema kraju dometa sve manje. Zbog toga se u svrhu što ravnomjernijeg kišenja po cijeloj površini raspršivači prikladno razmještaju po površini koja se navodnjava..
Osim raspršivača pri kišenju je vrlo važno postaviti najpovoljniji raspored cijelog uređaja. Položaj zahvata vode, glavnog cjevovoda i kišnih krila može biti različit. Pri izboru potrebno je voditi računa o izvoru vode, topografskim uvjetima te veličini i obliku parcela. Prema tome, za svaku parcelu je potrebno prethodno razmotriti prirodne, tehničke, tehnološke i ekonomske prilike i nakon toga odlučiti se za položaj pojedinih dijelova uređaja.
Pri navodnjavanju kišenjem vrlo je važno poznavati trajanje kišenja s jednog položaja raspršivača. Ako kišenje traje duže nego što je to potrebno, dodat će se tlu (kulturi) veća ili prevelika količina vode, koja može uzrokovati niz posljedica: pogoršanje fizikalnih svojstava tla, ispiranje hranjiva, eroziju, zaslanjivanje.
U slučaju kraćeg kišenja od potrebnog, tlo se neće do potrebne dubine saturirati vodom u vrijednosti poljskog vodnog kapaciteta.
Obrok navodnjavanja će zavisiti od osobina tla, kulture i momentalnog stanja vlažnosti tla.
Lokalizirano navodnjavanje “kap po kap”
Tako se omogućava navodnjavanje luka u bilo koje doba dana jer ne može doći do šoka uslijed primjene hladne vode na vruće biljne dijelove.
Izbjegavanjem vlaženja lišća izbjegava se i stvaranje povoljnih uvjeta za razvoj gljivičnih bolesti.
Sustav ne radi pod velikim pritiskom pa je ujedno i narušavanje mrvičaste strukture tla povoljne za rast smanjeno na minimum. Zbog manjeg radnog tlaka (0,3 – 1,5 bara) manji je i utrošak energije.
Lokalizirani dotok vode smanjuje navodnjavanu površinu pa su i gubici vode evaporacijom ili ispiranjem manji (štednja vode).
Prednost navodnjavanja kap po kap je i u mogućnosti fertirigacije tj. primjeni tekućih gnojiva istovremeno s navodnjavanjem.
Jedan od najznačajnijih problema navodnjavanja kapanjem je začepljenje kapaljki, bilo mehaničko ili kemijsko. Začepljenje kapaljki je izravno povezano s kakvoćom vode za navodnjavanje luka, te s njezinim fizikalnim, kemijskim i mikrobiološkim čimbenicima. Filterima se može spriječiti mehaničko začepljenje kapaljki. Kemijsko začepljenje se javlja kao posljedica stvaranja netopivih soli na samom otvoru ili unutar kapaljke.
Uređaj za kapanje sastoji se od pogonskog dijela s glavom sustava, filterskog uređaja, glavnog cjevovoda, lateralnih ili razvodnih cijevi i kapaljki. Uređaj kapanja karakterizira kapaljka kao mjesto na kojem se reducira radni tlak iz cijevi i u obliku kapljice ispušta vodu na ili u tlo.
Ovaj način navodnjavanja ima dva sustava: površinsko i potpovršinsko navodnjavanje. Kod površinskog navodnjavanja cijevi i kapaljke postavljene su iznad tla ili na površini tla, a kod potpovršinskog navodnjavanja one su ukopane u tlo.
Navodnjavanje brazdama
Spada u starije metode pri uzgoju povrtnih kultura.
Sistem navodnjavanja brazdama sastoji se od dovodnog kanala, razdjelnih kanala, razdjelnih brazda, brazda i prenosivih ustava. Razdjelne brazde mogu se zamijeniti plastičnim, gumenim ili metalnim cijevima koje prebacuju vodu iz razdjelnog kanala u brazde.
Unaprjeđenje sistema može se vršiti upotrebom prenosivog cjevovoda. Ovim načinom mogu se dovodni i razdjelni kanali, kao i razdjelne brazde, zamijeniti cijevima. Cijevi su od lakog materijala zbog lakšeg prenošenja. Promjer im je obično 15 cm. Cijevi koje zamjenjuju razvodne kanale, odnosno razvodne brazde, imaju na sebi otvore čiji se razmak može regulirati radi mogućnosti ulijevanja vode u brazde s različitim razmakom.
Za uzgoj povrtnih kultura razmak brazdi je 50 – 100 cm.
Za ovu metodu navodnjavanja poželjno je da teren bude relativno ravan, s ravnomjernim padom, najpovoljniji je pad 2 – 4%.
Dubina brazda je 15 – 25 cm. Obrok navodnjavanja zavisi od osobina tla, uzgajane kulture i momentalne vlažnosti tla. Ovaj način navodnjavanja ne narušava strukturu tla i smanjuje uvjete za stvaranje pokorice, a troši i manje vode – to su razlozi zašto se ta metoda, koja je jedna od najstarijih, održala i do danas.
