Zbog velikih listova koje razvija, krastavac ima veliku transpiracijsku površinu preko koje tijekom sunčanih i vrućih dana gubi veću količinu vlage, koju ionako površinski korijen ne može nadomjestiti iz zaliha vode u dubljim slojevima tla.
Na taj način omogućava se navodnjavanje u bilo koje doba dana jer ne može doći do šoka uslijed primjene hladne vode na vruće biljne dijelove .Izbjegavanjem vlaženja lišća izbjegava se i stvaranje povoljnih uvjeta za razvoj gljivičnih bolesti.
Sustav ne radi pod velikim pritiskom pa je ujedno i narušavanje mrvičaste strukture tla povoljne za rast krastavaca smanjeno na minimum. Zbog manjeg radnog tlaka (0,3 – 1,5 bara) manji je i utrošak energije. Lokalizirani dotok vode smanjuje navodnjavanu površinu pa su i gubici vode evaporacijom ili ispiranjem manji (štednja vode). Prednost navodnjavanja kap po kap je i u mogućnosti fertirigacije tj. primjeni tekućih gnojiva istovremeno s navodnjavanjem.
Jedan od najznačajnijih problema navodnjavanja kapanjem je začepljenje kapaljki, bilo mehaničko ili kemijsko. Začepljenje kapaljki je izravno povezano s kakvoćom vode za navodnjavanje, te s njezinim fizikalnim, kemijskim i mikrobiološkim čimbenicima. Filterima se može spriječiti mehaničko začepljenje kapaljki. Kemijsko začepljenje se javlja kao posljedica stvaranja netopivih soli na samom otvoru ili unutar kapaljke.
Uređaj za kapanje
- Sastoji se od pogonskog dijela s glavom sustava, filterskog uređaja, glavnog cjevovoda, lateralnih ili razvodnih cijevi i kapaljki. Uređaj kapanja karakterizira kapaljka kao mjesto na kojem se reducira radni tlak iz cijevi i u obliku kapljice ispušta vodu na ili u tlo.
Ovaj način navodnjavanja ima dva sustava: površinsko i potpovršinsko navodnjavanje. Kod površinskog navodnjavanja cijevi i kapaljke postavljene su iznad tla ili na površini tla, a kod potpovršinskog navodnjavanja one su ukopane u tlo.
Pri uzgoju krastavaca cijevi za navodnjavanje gotovo se uvijek postavljaju na površinu tla ali ispod polietilenske folije ako se ona primjenjuje.
Pravilno doziranje vode vrlo je značajno u praksi navodnjavanja. Postoje dva osnovna elementa pri doziranju vode, a to su: obrok navodnjavanja i trenutak početka navodnjavanja.
Obrok navodnjavanja je količina vode koja se dodaje jednim navodnjavanjem (m3/ha ili u mm). Obrokom treba navlažiti tlo do poljskog vodnog kapaciteta što znači da obrok navodnjavanja ovisi o vrsti tla. Za određivanje obroka navodnjavanjem potrebno je poznavati vlažnost tla prije navodnjavanja te vodna svojstva tla. Razlika između poljskog vodnog kapaciteta i trenutačnog sadržaj vode u tlu predstavlja obrok navodnjavanja.
Trenutak početka navodnjavanja predstavlja točno određeni trenutak dodavanja obroka navodnjavanja, što je jedan od uvjeta za uspješno i racionalno navodnjavanje. Ako se trenutak navodnjavanja određuje ″od oka″ navodnjavanje je neracionalno, a može biti i štetno.
Za uzgoj krastavaca potrebno je navodnjavanjem održavati vlagu tla na 80% poljskog vodnog kapaciteta. Temperatura vode za navodnjavanje ne bi smjela biti niža od 18°C.
Kako bi se ostvario povoljan trenutak početka navodnjavanja i odredio obrok navodnjavanja te time omogućila rentabilna i racionalna potrošnja vode potrebno je koristiti mjerače vlage u tlu.
