Kestenov moljac miner

Cameraria ohridella Deschke et Dimić

 

Ova vrsta štetnika otkrivena je u Ohridu u Makedoniji i velikom se brzinom proširila po cijelom Balkanu i mnogim dijelovima srednje Europe. U Hrvatskoj zabilježen je prvi puta u Zagrebu 1989. godine. Najradije se hrani lišćem divljeg kestena (Aesculus hippocastanum L.) i to stabala s bijelim cvatom.

 

Štetnik napada

Lišće.

 

Opis štetnika

Odrasli leptir naraste do 5 mm. Prsište je zlatnooker boje, a zadak tamnosive. Prednja krila su sjajne, svijetlosmeđe boje sa 3 tanke, poprečne srebrnobijele pruge omeđene crnim rubom. Stražnja krila su tamnosiva sa dugim resicama. Raspon krila mu je od 6 do 8 mm.

Jaja su prljavozelene boje, ovalnog oblika i duljine 0,2 do 0,3 mm.

Gusjenica ima dorzo-ventralno spljošteno tijelo žućkastozelene boje. Ono je vrlo člankovito. Naraste do 6 mm.

Kukuljica je dugačka 4,5 do 5 mm, crvenosmeđe je boje i valjkastog oblika.

 

Biologija i životni ciklus štetnika

Prezimi kao gusjenica ili kukuljica u otpalom lišću. Iz kukuljica se u proljeće (svibanj), obično u vrijeme cvatnje kestena, javljaju leptiri koji nakon par dana leta kopuliraju. Jedna ženka odloži 20 do 40 jaja pojedinačno na lice lista. Ženke prve generacije odlažu jaja na listove donje trećine krošnje divljeg kestena. Nakon 2 do 3 tjedna iz njih će se razviti gusjenica koja se ubušuje u listove. Tamo se hrane i prolaze kroz 4 do 5 minirajućih i 2 zapredajuća razvojna stadija. Nakon 4 tjedna gusjenica se kukulji u mini, a dva tjedna kasnije javljaju se odrasli leptiri sljedeće generacije. Tada se opisani životni ciklus ponavlja. U godinama jakih napada kada je u jesen lišće potpuno uništeno kolonijama ovog štetnika dolazi do visoke smrtnosti gusjenica zbog nedostatka hrane i prostora pa je sljedeće godine napad puno manji.

Vrsta ima 3 do 4 generacije godišnje. U godinama sa suhim i toplim vremenom, ovaj štetnik može imati i do 5 generacija godišnje. Osim toga, pokazalo se da su kukuljice vrlo otporne na niske zimske temperature pa neka istraživanja bilježe da mogu preživjeti temperature niske i do –23 °C što omogućuje povećanje populacije nakon hladnih zima.

 

Štete koje izaziva štetnik

Gusjenica se hrani i razvija unutar lista praveći pritom, između dva epidermalna sloja, najprije okruglu minu, a kad se proširi do prve poprečne žile mina postaje uglasta, omeđena žilama.Obično se u jednoj mini nalazi samo jedna gusjenica, ali jačeg napada može doći i do međusobnog spajanja pojedinačnih mina u jednu zajedničku, tako da se stvara privid da se unutar jedne mine nalazi više gusjenica.

 

Zaštita od kestenovog moljca minera

Zaštita se sastoji od higijenskih mjera kojima se smanjuje zaraza, a to je temeljito sakupljanje i uništavanje otpalog lišća u jesen. Skupljanjem i uništavanjem otpalog lišća ranije u jesen postiže se veći uspjeh jer dio kukuljica s vremenom ispadne iz otpalog lišća na tlo. Ova metoda zahtjeva puno vremena, ali za sada nema alternativu. Ta se mjera mora nadopunjavati primjenom toksikološki i ekotoksikološki povoljnih insekticida kao npr. regulatori razvoja diflubenzuron ili heksaflumuron i to u vrijeme pojave prvih leptira u proljeće. Za uspjeh proljetne primjene regulatora razvoja najbitnije je kvalitetno tretirati donju trećinu krošnje gdje leptiri prezimjele generacijepretežno odlažu jaja. Ono se ponekad mora ponoviti za oko 15 dana.

Zaštita divljeg kestena obično se provodi folijarnom ili endoterapeutskom primjenom insekticida. Glavni ograničavajući činitelj u primjeni insekticida u gradovima je rizik kontaminacije ljudi i kućnih ljubimaca.

Folijarno tretiranje provodi se orošivačima čiji je vertikalni doseg 6 do 10 m. Temelji se na tretiranju lišća insekticidima namijenjenim za suzbijanje kestenovog moljca minera. Pritom se obično korite regulatori rasta kukaca, koji su niske otrovnosti za ljude i kućne ljubimce, ali i korisne kukce. Glavni nedostatak ove metode je ograničen doseg i mogućnost zanošenja primjenjenih insekticida.

Ovaj nedostatak izbjegnut je primjenom endoterapeutskih metoda zaštite bilja koje temelje na primjeni sistemičnih insekticida koji se nakon primjene translociraju u biljci. U endoterpeutske metode ubrajaju se zalijevanje tla u zoni korijena, injektiranje insekticida u tlo u zoni korijena biljke, te izravno ubrizgavanje sredstva za zaštitu bilja u biljku – pod kontoliranim vanjskim tlakom ili difuzno (gravitacijskom silom).