Navodnjavanje salate

Navodnjavanje salate

Navodnjavanje salate

Poljski vodni kapacitet pri uzgoju salate ne bi smio biti manji od 65%. Salata razvija plitak korijen pa se iz tog razloga prilikom navodnjavanja vlaži samo gornjih 15 cm tla.

U pravilu se salata navodnjava lokalizirano primjenom sistema „kap po kap“ postavljanjem cijevi na tlo bez ili s primjenom PE (polietilenske) folije. Može se primijenit i navodnjavanje kišenjem ali je uz njihovu primjenu povećan rizik od gljivičnih oboljenja zbog visoke vlažnosti koja se stvara u zoni razvoja salatine rozete.

Navodnjavanje ″kap po kap″

Na taj način omogućava se navodnjavanje u bilo koje doba dana jer ne može doći do šoka uslijed primjene hladne vode na vruće biljne dijelove.Izbjegavanjem vlaženja lišća izbjegava se i stvaranje povoljnih uvjeta za razvoj gljivičnih bolesti.

Sustav ne radi pod velikim pritiskom pa je ujedno i narušavanje mrvičaste strukture tla povoljne za rast krastavaca smanjeno na minimum. Zbog manjeg radnog tlaka (0,3 - 1,5 bara) manji je i utrošak energije. Lokalizirani dotok vode smanjuje navodnjavanu površinu pa su i gubici vode evaporacijom ili ispiranjem manji (štednja vode).

Prednost navodnjavanja kap po kap: mogućnosti fertirigacije tj. primjeni tekućih gnojiva istovremeno s navodnjavanjem.

Jedan od najznačajnijih problema navodnjavanja kapanjem je začepljenje kapaljki, bilo mehaničko ili kemijsko. Začepljenje kapaljki je izravno povezano s kakvoćom vode za navodnjavanje, te s njezinim fizikalnim, kemijskim i mikrobiološkim čimbenicima. Filterima se može spriječiti mehaničko začepljenje kapaljki. Kemijsko začepljenje se javlja kao posljedica stvaranja netopivih soli na samom otvoru ili unutar kapaljke.

Uređaj za kapanje sastoji se od:

- pogonskog dijela s glavom sustava,
- filterskog uređaja,
- glavnog cjevovoda,
- lateralnih ili razvodnih cijevi,
- kapaljki.

Uređaj kapanja karakterizira kapaljka kao mjesto na kojem se reducira radni tlak iz cijevi i u obliku kapljice ispušta vodu na ili u tlo.

Ovaj način navodnjavanja ima dva sustava: površinsko i potpovršinsko navodnjavanje. Kod površinskog navodnjavanja cijevi i kapaljke postavljene su iznad tla ili na površini tla, a kod potpovršinskog navodnjavanja one su ukopane u tlo.

Pravilno doziranje vode vrlo je značajno u praksi navodnjavanja. Postoje dva osnovna elementa pri doziranju vode, a to su:

1. Obrok navodnjavanja
2. Trenutak početka navodnjavanja


Obrok navodnjavanja je količina vode koja se dodaje jednim navodnjavanjem (m3/ha ili u mm). Obrokom treba navlažiti tlo do poljskog vodnog kapaciteta što znači da obrok navodnjavanja ovisi o vrsti tla. Za određivanje obroka navodnjavanjem potrebno je poznavati vlažnost tla prije navodnjavanja te vodna svojstva tla. Razlika između poljskog vodnog kapaciteta i trenutačnog sadržaj vode u tlu predstavlja obrok navodnjavanja.

Trenutak početka navodnjavanja predstavlja točno određeni trenutak dodavanja obroka navodnjavanja, što je jedan od uvjeta za uspješno i racionalno navodnjavanje. Ako se trenutak navodnjavanja određuje ″od oka″ navodnjavanje je neracionalno, a može biti i štetno. Kako bi se ostvario povoljan trenutak početka navodnjavanja i odredio obrok navodnjavanja te time omogućila rentabilna i racionalna potrošnja vode potrebno je koristiti mjerače vlage u tlu.

Izdvojeni sadržaj