Područjem Sredozemnog mora odakle je celer podrijetlom, i danas je rasprostranjeni divlji celer (lat. Apium graveolens var. graveolens). Odatle se širi cijelom Europom, gdje se kao povrće počinje koristiti u 17. stoljeću. U starom Egiptu koristio se kao ukrasna i ljkeovita biljka a strai grci koristili su ga pri pogrebnim svečanostima.
Danas se u svijetu razlikuju i uzgajaju 3 varijante celera (lat. Apium graveolens L.) :
Celer listaš (lat. Apium graveolens var. secalinum L.) - koristi se samo lišće
Celer rebraš (lat. Apium graveolens var. dulce L.) – koriste se lisne peteljke i lišće
Celer rebraš (lat. Apium graveolens var. rapaceum L.) – koristi se zadebljali korijen i lišće
Celer korijenaš je dvogodišnja biljka, a za konzumaciju se koristi njegov zadebljali korijen i lišće. Listaš i rebraš (bjelaš) nemaju zadebljanja korijena. Liske su krupnije od peršina, glatke i sjajne, višestruko urezane. U drugoj godini potjera cvjetna stabljika (70 - 100 cm), koja se grana.
Kod nas se najviše uzgaja celer korjenaš, a od kultivara najpoznatiji je Praški orijaš, stari češki kultivar. Noviji kultivari selekcionirani prvenstveno za zadebljali korijen imaju srednje bujno lišće, krupni okrugli ili ovalni zadebljali korijen. Pokožica mu je glatka, a čupavo korijenje ima samo na donjem dijelu, što olakšava vađenje i čišćenje. Unutrašnje tkivo jednolino je i bijelo, ne stvara unutrašnje šupljine i nakon kuhanja ne mijenja bijelu boju.