Zelena gnojidba

Usjev za zelenu gnojidbu

Usjev za zelenu gnojidbu

Zelena gnojidba ili sideracija predstavlja planirano unošenje u tlo nadzemne mase pojedinih kultura uzgojenih isključivo za tu namjenu.  Siderati obogaćuju tlo organskom tvari, poboljšavaju biološku aktivnost tla, povećavaju kapacitet tla za vodu, utječu na pedohigijenu i biološku drenažu, bolje korištenje teže pristupačnih hranjiva, manje ispiranje hranjiva i nitrata te smanjuju isparavanje vode iz tla (pokrovni usjev) kao i negativan utjecaj suše.

Siderati su izuzetno dobri kao interpolirani usjevi koji sprječavaju širenje nematoda ali i drugih bolesti i štetnika u monokulturi.
Indirektno utječu na smanjenje korovske populacije, smanjuju potrebu za dodavanjem gnojiva, zasjenjuju tlo u ljetnom periodu, i zadržavaju vlagu u tlu te štite tlo od erozije.

Zbog bolje ekološke prilagodbe i veće nadzemne i podzemne mase uz više biološki vezanog dušika mogu se kombinirati smjese leguminoznih i neleguminoznih siderata (npr. u proljeće mješavina gorušice, facelije i jare grahorice ili u jesen grahorice, graška u smjesi sa zobi ili raži). Većina biljaka za zelenu gnojidbu zaorava se nakon cvatnje, usitnjavanjem nadzemne mase i unošenjem u tlo dva do tri tjedna prije sjetve glavnog usjeva.

Zelena gnojidba prakticirala se još u staroj Grčkoj i Rimu, prije 2000 godina, a ima brojne pozitivne učinke. Unatoč tome u Hrvatskoj se još uvijek malo prakticira.
Sidereus na latinskom znači zvjezdan, a potječe od vjerovanja da zvijezde imaju utjecaj na biljke i na tlo. 
Ovaj način gnojidbe je vrlo dobar kod intenzivne proizvodnje npr. povrća, gdje dolazi do prekomjernog iscrpljivanja tla. Kod gospodarstva bez stoke ovo je način, u kojem su manje potrebe za stajskim gnojem pa je veća samodostatnost gospodarstva. 
Siderati imaju svojstvo da brzo rastu i stvaraju velike količine zelene mase u kratkom vremenskom razdoblju. Oni leguminozni imaju svojstvo fiksacije dušika čime povećavaju količinu dušika u tlu.

Pozitivan učinak zelene gnojidbe:

  • poboljšava struktura tla povećanjem sadržaja organske tvari, rahle tlo svojim dubokim i dobro razgranatim korijenom;
  • usjevi štite tlo od erozije; 
  • sprječavaju ispiranje hranjiva na jesen i zimi (N, Ca, K);
  • vraćanje u tlo oko 30 kg P i 130 kg K/ha;
  • povećanje rezerve dušika u tlu 100 kg N; 
  • zasjenjivanje tla;
  • sprečavanje razvoja bolesti i štetnika (nematode) te ušteda pri kupnji sredstava za zaštitu usjeva; 
  • smanjena potreba za dodavanjem gnojiva što pridonosi uštedi;
  • pospješivanje mikrobiološke aktivnosti u tlu; 
  • biljke možemo koristiti za proizvodnju krme; 
  • suzbijanje korova; 
  • sprječavanje isušivanja tla ljeti; 
  • kod lakših tala utječe na zadržavanje vlage i eroziju;
  • kod teških rahli tlo što dovodi do boljih vodozračnih odnosa, a hranjiva postaju lakše dostupna.

Za sideraciju odabiru se biljke koje brzo rastu i stvaraju velike količine zelene mase, a imaju velik i snažnog korijenov sustav. Nakon sjetve 50-60 dana već se mogu zaorati. Usjeve za sideraciju izabrati ćemo ovisno o podneblju, kako bi što bolje uspijevali i stvorili što više zelene mase. Mogu se koristiti i divlje i poludivlje biljke. Kako bi proželi sve slojeve tla izabiru se smjese čiji korijen se razvija na raznim dubinama 8 u slojevima) npr. kokotac razvija korijen i do 220 cm, dok grahorica samo 30-50cm.

Glavne skupine siderata su: leguminoze i neleguminoze
Najbolje rezultate dobijemo kombinacijom leguminoznih i neleguminoznih siderata. U Hrvatskoj se za sideraciju najviše koriste krmne repice i uljana repica.
Važno svojstvo leguminoznih siderata je sposobnost vezanja atmosferskog dušika pomoću kvržica na korijenu.

Leguminoze za zelenu gnojidbu su: lupina , grahorica, crvena i bijela djetelina, aleksandrijska ili perzijska djetelina, smiljkita, grašak, stočni bob, soja, kokotac, seradela (ovisno o podneblju i mogućnosti nabave).

Najčešće leguminoze koje se koriste kao siderati su: crvena i bijela djetelina, kokotac, soja, stočni bob, stočni grašak, obična i dalkava grahorica, lupina.
Najčešće neleguminozni siderati su: uljana repica, raž, ječam, zob, suncokret, heljda.

Zelena gnojidba može se provoditi u periodu između glavnih kultura, kao predusjev ili međuusjev, kao podusjev kod višegodišnjih kultura i kao naknadna kultura. 
Obično se za podusjev i međuusjev koriste niske vrste siderata poput bijele djeteline.
Kao naknadna kultura sije se u jesen, a koriste se smjesa grahorice, ozimog ječma, djeteline, uljane repice.
U proljeće se sije kao prethodna kultura, a preporučuje se smjesa lucerke, lupine, jarog ječma i soje ili djeteline, stočnog graška, zob i raž. 
Moguće je u jesen posijati biljke koje ne podnose niske temperature i koje tokom zime izmrznu pa se u proljeće samo zaoru.
Najbolje vrijeme za zaoravanje siderata je 4-10 tjedana nakon sjetve ili 2 - 3 tjedna pred sjetvu glavne kulture. Biljke imaju najviše nakupljenih hranjiva pred i tokom cvatnje pa je to trenutak kada bi trebalo izvršiti kosidbu i zaoravanje.
Pravilnim izborom smjesom i pravovremenim zaoravanjem siderata, u zemljište se može vratiti oko 30kg P, 130kg K i oko 100kg N po ha.

Sjetva siderata
Lupina dolazi u obzir za pjeskovita i kisela zemljišta, na kojima daje veliku količinu zelene mase – od 40.000 do 75.000 kg/ha. Sije se u čistoj kulturi u ožujku, a zaorava se kada je većina biljaka u cvatnji, odnosno početkom srpnja. Odlično uništava korove.

Stočni grašak je odlična pokrovna biljka: daje 35.000 – 45.000 kg/ha zelene mase i brzo se razlaže; otporna je prema mrazu pa se može sijati kako u lipnju, tako i u rujnu, listopadu i studenom. Pošto poliježe po zemlji mora da se sijati u smjesi sa zobi ili raži (140 kg graška i 60 kg zobi ili raži po hektaru). Zaorava se kada je oko 50% biljaka u cvatnji.

Obična grahorica vrlo dobro podnosi sve tipove zemljišta, ali je osjetljiva na hladnoću – izmrzava na – 8 0C, zbog čega je treba sijati samo u lipnju ili kolovozu, a zaoravati je kasno u jesen. I ona se zbog polijeganja mora sijati u smjesi sa zobi ili raži (120 kg grahorice i 60 kg zobi ili raži po hektaru).

Dlakava grahorica pogodna je za srednje teška i pjeskovita zemljišta. Odlično podnosi zimske hladnoće, može se sijati ne samo u lipnju i kolovozu, već i u rujnu i listopadu. Sije se u istoj količini i smjesi kao i obična grahorica.

Heljda je vrlo dobra pokrovna kultura, jer se brzo razlaže i ima sposobnost da iz dubljih slojeva zemljišta izvlači kalij i fosfor, koji su neophodni za voćke. Zbog osjetljivosti prema mrazu sije se u ožujku ili još bolje sredinom ljeta. Dobra je i medonosna biljka. Sije se u količini od 150 do 200 kg/ha.

Zelena gnojidba bitna je mjera održavanja plodnosti tla. Zbog intenzivne uporabe s po dvije ili tri kulture tijekom godine, vrtno tlo postupno gubi sve više na mrvičastoj strukturi koja je neophodna u biološkoj proizvodnji. U svrhu zasijavanja pojedinih gredica zelenom gnojidbom vrlo se dobro može koristiti djetelinsko-travna smjesa, odnosno soja koja odgovara tlu. Od djetelina se upotrebljavaju one čija vegetacija traje jednu godinu, kao što je aleksandrijsko-perzijska djetelina te smjesa trave i grahorice.

Mjere kojih se treba pridržavati kod zelene gnojidbe

Biljke za zelenu gnojidbu moraju pokrivati cijelu površinu, biti zasijane toliko gusto da između njih ne mogu izniknuti ostale trave, odnosno korovi. Za stvaranje što veće količine zelene mase potrebno je prethodno obaviti temeljnu gnojidbu kompostom ili drugim raspoloživim organskim gnojivom, tako da rast zelene mase bude što bolji i da u što kraćem roku prekrije tlo. Organizme u tlu koji služe kao posrednici u hranidbi biljaka treba hraniti odgovarajućom hranom; organski otpadci moraju biti što kraći kako bi ih organizmi u tlu mogli što bolje iskoristiti za hranidbu.