Konsocijacija

Konsocijacija kukuruza i tikve

Konsocijacija kukuruza i tikve

Združeni usjev, konsocijacija ili kombinacija kultura uzgoj je više kultura, na istom mjestu u isto vrijeme. Značaj konsocijacije je da se takvim uzgojem uoče pozitivne promjene u odnosu na varijante biljaka koje rastu same za sebe. 

Interes za uzgojem bilja u konsocijaciji proizlazi iz potrebe za promjenama dosadašnjeg konvencionalnog uzgoja prema smanjenju primjene kemijskih sredstava u integriranoj i ekološkoj proizvodnji. 
Glavne prednosti uzgoja združenih usjeva su:

  • bolja uporaba proizvodne površine,
  • pozitivno djelovanje na plodnost tla,
  • povoljno djelovanje jedne kulture na drugu,
  • iskorištavanje rubnog utjecaja kod kultura,
  • dobivanje prinosa bolje kakvoće,
  • bolja upotreba vegetacijskog razdoblja,
  • na taj način kulture daju veće prinose,
  • štite od pojave bolesti, štetnika pa i korova,
  • potrošnja hranjiva i vode je ravnomjernija,
  • uravnotežena proizvodnja hrane za ljude.

Prije modernizacije poljoprivredne proizvodnje biljke su se gotovo po  pravilu uzgajale združeno jedne sa drugima, dok su danas konsocijacije mnogo rijeđe. Jedno od osnovnih i važnijih pitanja, pri ovakvom načinu uzgoja, jeste kako međusobni odnos (interakcija) između  vrsta utječe na cjelokupnu konsocijaciju. Interakcija, recimo, može biti da jedna od  kultura mijenja životni prostor za drugu uzgojnu vrstu u pozitivnom smislu, tako da je prva vrsta potpomognuta ovom drugom. Jedan od kvalitetnijih primjera konsocijacije je veoma važna konsocijacija djetelina i trava (travnodjetelinske smjese) koja je bitna radi bogatstva trava ugljikohidratima, odnosno djeteline – bjelančevinama, što konačno daje kvalitetnu stočnu hranu. Veoma efikasan je i mješoviti povrtnjak, kada se među redovima luka uspješno uzgaja salata jednako kao i mrkva.U planinskim područjima gdje postoji opasnost od izmrzavanja osnovne kulture, može se sijati u smjesi sa otpornijom (npr. pšenica-raž). Otpornija raž će lakše preživjeti ukoliko hladna zima predstavlja opasnost za pšenicu i tako osigurati odgovarajući prinos.

Interesantan je i primjer uzgoja vinove loze koja ima potrebu za osloncem prilikom rasta i razvoja tako da se za oslonac može uključiti drvenasta kultura kao što je brijest, javor ili topola. U suvremenim primjerima može se navesti konsocijacija zeljastih i drvenastih kultura kao što je uzgoj masline sa velikim razmacima združene sa ratarskim i povrtlarskim kulturama.

Povećanje biološke raznolikosti postiže se  konsocijacijom usjeva. Na taj način može se potaknuti pozitivna alelopatija između biljaka. Alelopatija se definira kao pojava kod koje svaka biljka  svojim pojedinim organima  proizvodi različite kemijske tvari i spojeve koje otpušta u okolno tlo, te njima djeluje na druge biljke. Ovi kemijski spojevi najčešće su nusproizvodi kemijskih procesa neophodnih za  život biljaka, a oni nastaju u različitim biljnim dijelovima kao što su korijen, stabljika, listovi, cvjetovi ili čak plodovi.

Alelopatija može biti:

  • negativna,
  • pozitivna,

Kemijske tvari mogu imati stimulirajući ili inhibirajući učinak na drugu biljku. Kod konsocijacije kultura, potiče se pozitivan alelopatski učinak susjednih kultura, tzv. „dobri susjedi u vrtu“. Osim toga tlo na kojem se istovremeno uzgajaju različite kulture je manje zakorovljeno te se na taj način tlo rahli i potiče se život u tlu. Nadalje, konsocijacijom kultura povećava se ukupna  biološka raznolikost flore u agro-ekosustavu  te se na taj način stvaraju nova staništa i povoljni uvjeti za  razvoj i život mnogobrojnih korisnih organizama.