Kalcizacija tla

Kalcizacija tla

Kalcizacija tla

Vapneni materijali koji se kalcizacijom dodaju i miješaju s tlom poslije otapanja popravljaju kiselu reakciju tla tj. povećavaju pH-vrijednost. Reakcija prirodnih tala varira u rasponu pH 2 – 10,5. Sva tla s pH vrijednošću ispod pH-7 smatramo kiselim. Za većinu kultiviranih biljaka kisela reakcija je nepovoljna. Kiselu reakciju – kiselost tla uzrokuju ioni vodika, koji se u tlu nakupljaju kao posljedica gubitka iona bazičnih elemenata, u prvom redu kalcija i magnezija.

Procesi koji dovode do nakupljanja iona vodika skupnim se imenom nazivaju zakiseljavanje ili acidifikacija tla. Brojni su uzroci toj pojavi.

Uzroci kiselosti tla

  • kiselost se razvila od matičnog supstrata koji je kiseo,
  • dio kalcija ispire se oborinama (100-400 kg/ha godišnje),
  • korijenje izlučuje ione vodika i kiseline,
  • razgradnjom organske tvari oslobađa se vodik,
  • uporaba gnojiva, jer je većina tvari koje sadrže dušik kisela,
  • fungicidi koji sadrže sumpor,
  • iznošenje kalcijevog oksida u biljnoj masi prinosa (18-350 kg/ha CaO).

Ispiranje kalcija iz tla

Ispiranje baza (kalcija i drugih bazičnih elemenata) prirodna je i neizbježna pojava. Otapanjem ugljičnog dioksida (koji se oslobađa disanjem korijena i organizama u tlu) u otopini tla nastaje slaba ugljična kiselina, a tako zakiseljena voda cijedi se kroz tlo i postupno ga zakiseljava, zamjenjujući katione kalcija, magnezija, kalija, natrija…, koji se postupno ispiru iz tla. Nakon ispiranja iz otopine slijedi ispiranje iz adsorpcijskog kompleksa, a zatim i destrukcija primarnih minerala koji sadržavaju kalcij.

Neka mineralna gnojiva zakiseljavaju tlo, a naročito dušična.Ona prelaze u tlu u nitratni oblik a nitratni ioni snažno zakiseljavaju tlo. Da bi se reakcija tla zadržala na razini prije gnojidbe, potrebno je primijeniti odgovarajuće količine vapnenih materijala. Ako se to ne učini, dolazi do povećanja kiselosti (pada pH-vrijednost) tla, sa svim negativnim posljedicama po njegovu plodnost, prinos i kakvoću uroda.

Postoje gnojiva kojima se tlo obogaćuje kalcijem, koja smanjuju kiselost – povećavaju pH vrijednost tla, kao što je Tomasov fosfat ili mikrofos. Kalcij, magnezij i kalij su važni biogeni elementi koje biljka iznosi u biološkoj masi priroda – podzemnom i nadzemnom dijelu biljke. Što su prinosi veći veće je iznošenje, dakle osiromašenje tla kalcijem i zakiseljavanje. Kako u suvremenoj poljoprivredi visokih prinosa bez primjene visokih doza mineralnih gnojiva u pravilu nema, razumljivo je da svaki napredak neizbježno vodi osiromašenju tla kalcijem i acidifikaciji. Važan izvor zakiseljavanja su kisele kiše, koje su posljedica emisije kiselih spojeva iz industrijskih postrojenja, prometa i urbanih područja, čiji pH može biti samo pH-2. Te su kiše, kako je poznato, jedan od uzroka alarmantnog umiranja šuma koje je u Europi i globalno poprimilo dramatične razmjere.

Čestom uporabom prirodnih i umjetnih gnojiva povećava se kiselost tla.

Kalcifikacija (vapnjenje, kalcizacija) je tradicionalni, kod nas zapostavljen zahvat, kojim se tlima kisele reakcije dodaju različiti materijali koji sadržavaju kalcij, s ciljem korekcije kisele reakcije tla.

Osim što je biogeni element, kalcij (Ca++) ključni  faktor formiranja i održavanja stabilne,mrvičaste strukture tla, a ona je temelj visoke plodnosti tla.

Pod kalcifikacijom zemljišta podrazumjevamo mjeru kojoj je cilj da se kiselo zemljište preobrati u slabo kiselo i normalno. Ovaj zadatak se postiže unošenjem velike količine kalcifikata u zemljište. Pri određivanju potrebne količine kacifikata treba uzeti u obzir sastav zemljišta, prisustvo i podnošljivost kulturnih biljaka prema kalcifikatu.

Uzima se da zemljište ispod 5,5 pH i i ispod 70% zasićenosti zahtjeva kalcifikaciju (ispod 50% zasićenosti je velika potreba za kalcifikacijom). Kalcifikacija se obavlja kada na njivama nema usjeva, najbolje u vrijeme zaoravanja strništa. Ako se kacifikat zaore u strništu, ima dovoljno vremena za njegovu razgradnju i za njegovo miješanje sa zemljištem, do proljeća, kada će se obaviti sjetva. Kalcifikat treba biti dobro usitnjen i ravnomjerno raspoređen prije zaoravanja. Djelovanje kalcifikacije traje u prosijeku 6-7 godina.

Vrijeme primjene

Najpovoljniji trenutak za provođenje kalcizacije je u vrijeme kad je tlo potpuno suho, obično nakon žetve. Materijal treba u potpunosti izmiješati u obradivom sloju, što je moguće dublje, kako bi bio što bliže korijenovu sustavu. Mjesec dana nakon kalcizacije potrebno je odvojeno unijeti organska i mineralna gnojiva bogata fosforom i mikroelementima.

U slučaju da se nakon meliorativne kalcizacije ne provodi sjetva, kalcizacija se može provesti u dva navrata, prilikom prašenja strništa i drugi dio prilikom oranja. Nakon meliorativne kalcizacije potrebno je u plodored uvrstiti kulture koje ne reagiraju stresno na promjenu u tlu.

Kod uzgoja voćaka i vinove loze, kalcizacija se obavlja prije meliorativne gnojidbe organskim gnojivom uz obavezno zaoravanje nakon rasipanja po površini. Nakon kalcizacije i organske gnojidbe vrši se mineralna meliorativna gnojidba. Najbolje je kalcizaciju provesti dvije godine prije sadnje, a godinu dana nakon kalcizacije provodi se meliorativna gnojidba mineralnim gnojivima. U rodnim voćnjacima i vinogradima kalcizaciju je najbolje provesti u periodu mirovanja vegetacije, odnosno u zimskom periodu ili početkom proljeća.

Dopunska kalcizacija se obavlja ovisno o tlu i zahtjevima kultura prema kalciju svakih par godina. U ekološkoj proizvodnji prihvatljivije je provođenje dopunske kalcizacije zbog stalnog održavanja optimalnog pH tla i dovoljne opskrbljenosti tla kalcijem.

Prije same kalcizacije trebalo bi napraviti analizu tla, kako bi znali koju količinu kalcija treba dodati. Nekvalitetnom primjenom može doći do mineralizacije humusa i pada produktivnosti tla.

Procedura ispitivanja kiselosti:

  1. Uzimanje uzorka tla
  2. Analiziranje uzorka u laboratoriju

Kalcij je jedan od važnijih biogenih elemenata. Nedostatak kalcija najprije se zapaža na mladom lišću kao kloroza, sporijem rastu biljaka i korijena, dok se kasnije zapaža nekroza mladog lišća koje se uvija. Kod povrtnih kultura biljke uslijed nedostatka kalcija postaju grmolike i poliježu zbog slabije stanične stjenke, dok se na nekim vrstama javljaju tamnosmeđe zone s odrvenjelim i začepljenim provodnim snopovima te pojavom „gorkih jamica“. „Gorke jamice“ ili „pjege“ karakterističan su simptom nedostatka kalcija kod voćnih vrsta, posebice kod jabuke.

Kalcij u tlu utječe na povoljnu strukturu, tj. rahlost što omogućuje bolje zadržavanje vode i oksido-redukcijske procese kao i povećanu biogenost tla. U intenzivnom uzgoju bilja neophodno je provođenje kalcizacije na kiselim tlima kao i agromeliorativne mjere.